Irci odlaze u Englesku, Englezi u Hrvatsku, a Hrvati u Irsku

...neke od četiriju zemalja koje su se tamo plasirale, a kako li je tek onima koji imaju dvojno državljanstvo zemalja čije reprezentacije igraju međusobno? Francuska i Belgija imaju sigurno puno više primjera nego Hrvatska i Engleska, ali i u našem paru nađe se vrlo živopisnih ljudi, poput Stevea Gaunta (61).

Taj je Englez iz Leedsa na jesen 1991. na televiziji vidio izvještaje s ratnih zbivanja na našim prostorima, te se bez puno razmišljanja odlučio priključiti hrvatskim snagama u Domovinskom ratu. Mina mu je pola godine kasnije odnijela stopalo, a 1993. dobio je hrvatsko državljanstvo. Ostatak rata proveo je kao ratni fotoreporter, nastanio se u Vinkovcima, gdje živi i danas.

Postao je velik navijač hrvatske reprezentacije, koju je pratio na brojnim gostovanjima, a danas s nestrpljenjem iščekuje okršaj svojih dviju država - rodne i posvojene.

"Ja ću se skrivati, gledati utakmicu iza zatvorenih vrata, ne razgovarati ni sa kim. Bez obzira na to tko pobijedi, idem van tek za nekoliko dana. Zašto? Ma non-stop me svi nešto pitaju, ismijavaju me jer sam Englez, dosta mi je. Za neke je šala, ali za neke i nije", rekao nam je Steve.

Taj posljednji dio rečenice zaista te natjera da se zamisliš. Čovjek je, ničim izazvan, kao mladić došao boriti se za Hrvatsku, u jednom je izviđanju izgubio stopalo, oženio je Hrvaticu i dobio s njom šestero djece, ali očito i dalje ima ljudi koji ga gledaju kao Engleza i u vrijeme utakmice smatraju "neprijateljem".

A kao navijač Hrvatske bio se vratio u svoju Englesku za Euro 1996. te dvaput u kvalifikacijama, za Euro 2008. i za SP 2010., pratio uživo sva ta četiri okršaja s Englezima.

"Tad sam prvi put bio u Londonu", prisjetio se Gaunt, koji je rođen u Leedsu.

"Bilo mi je čudno, ali došao sam kao navijač Hrvatske i bilo mi je super. U manjoj zemlji je puno zanimljivije igrati protiv velike Engleske nego obratno. Nakon što smo ih izbacili u kvalifikacijama za Euro, u sljedećima im je bilo jako stalo, nisu toliko ni trenirali koliko su učili kako nas pobijediti. I dobro su se pripremili", kaže Steve, koji ne poznaje dobro aktualnu englesku reprezentaciju i vjeruje u pobjedu Hrvatske.

Navijač je već 47 godina, prvo svojeg Leedsa i Engleske, zbog koje je 1986. potegnuo do Meksika na SP, a danas Cibalije i "kockastih". Od velikih natjecanja bio je samo na Euru '96., ali najveći mu je gušt ići na kraća gostovanja u kvalifikacijama.

"Bio sam na prvoj međunarodnoj utakmici u Hrvatskoj, a onda i na brojnim gostovanjima, u Finskoj, Engleskoj, Estoniji, Francuskoj, Španjolskoj, Makedoniji, Grčkoj... Uh, to je bila katastrofa, nas petero išlo je kroz okupiranu Baranju po kiši u autu na kojem nije radio brisač. a još smo dobili batine od Grka u Solunu. Bio sam i u Škotskoj, Irskoj, a najdraža su mi gostovanja u malim zemljama poput San Marina ili Andore, gdje je jeftino, ljudi su zanimljivi, a reprezentacija mala i neprofesionalna. Sjećam se kako je poslije utakmice po igrača Andore došla mama i pitala ga kako je završilo. Rekao joj je da su izgubili 6-0, a ona mu je odgovorila da nema veze i rekla mu što je za večeru. Putovanja su uvijek bila zanimljiva, išli avionom, busom, brodom ili helikopterom."

U Rusiju nije ni namjeravao ići, a sad priznaje da je pogrešno procijenio razlog za to.

"Očekivao sam velike probleme s huliganima, a ne mogu trčati, imam samo jedno stopalo. Nisam se bojao, ali imam ženu i šestero djece i nisam želio bezveze izgubiti život."
Pa i ne bi baš imalo smisla, pogotovo nakon što je preživio rat, u koji se uključio nakon što je vidio izvještaje na televiziji.

"Bio sam u Hrvatskoj i prije rata, u Istri kao turist. Kad je počelo u Sloveniji, znao sam da će biti problema zbog puno Srba u Hrvatskoj i da neće trajati samo 15-ak dana. Rekao sam šefu da idem, da ne mogu samo gledati. Htjeli su i neki prijatelji sa mnom, ali nisam želio biti odgovoran za njih, svi Englezi došli su samostalno. Nakon što sam ostao invalid, postao sam fotograf i radio za Glas Slavonije, ali kad je došlo digitalno doba, izgubio sam sve poslove vezane uz fotografiju te počeo raditi u arheološkom muzeju. Dobio sam šansu da kupim malo zemlje, podigao kredit, sagradio kuću, imam voćnjak i pravim jabukovaču", kaže nam Steve.

Zapravo, uopće mu nije jasno zašto toliko Hrvata odlazi iz zemlje, posebno u Irsku.

"Imamo sunce, jeftino je, možeš kupiti zemlju za skoro ništa i uvijek imaš nešto za raditi", kaže Gaunt o svojim iskustvima, pa nastavlja:

"Meni je smiješno što ljudi odlaze u Irsku, to je ružno mjesto s ružnim ljudima, najudaljenija zemlja Europske unije, vrijeme je grozno, nema sunca, a Hrvati moraju raditi poslove koje Irci ne žele, poput čišćenja zahoda u kafićima. Ljudi samo žele staviti novac u džep, svi dižu kredite za nove aute i traže san koji ne postoji. A ne možeš biti gastarbajter i zarađivati na takvim poslovima", rekao je Steve, koji je i sam poluirac, pa zaključio:

"Eto, Irci, odlaze u Englesku, Englezi u Hrvatsku, a Hrvati u Irsku. A to je samo moda, jedan ode, pa svi za njim. A zašto u Irsku kad možeš u Austriju, Njemačku, Englesku..."

100posto.hr