I emancipirana žena želi biti sponzoruša

Činilo se da će biti jedna od monotonijih subotnjih “ženskih” kava, na kojima najčešće s prijateljicama pretresam što smo kuhale, čitale, gledale na TV-u, žalimo se na svoje dečke, muževe, djecu, roditelje i nabacimo koji trač. No, razlog za razmišljanje dala mi je jedna od njih.  Sve je počelo sa „šokantnom“ pričom s jučerašnjeg spojaka. Prijateljica je bila toliko ljuta, da sam bila uvjerena da će joj para svakog trena izaći na uši, a zajapurenost u licu nije mogao prekriti bljedunjavi puder.

- Pa daj zamisli! Znaš da sam išla jučer na večeru s onim prezgodnim frajerom. Možeš li vjerovati da sam ja na kraju platila cijelu večeru – požalila se. Uglavnom, kada je turbo romantičnoj večeri u kojoj se ispila butelja vrhunskog vina i isto tako fino jelo došao kraj, borba oko plaćanja računa sve je pokvarila.

- Normalno, konobar je račun stavio pred njega i kada je počeo vaditi novčanik, odlučila sam upotrijebiti foru koja je do sada uvijek palila. Jednostavno sam počela vaditi svoj novčanik. No, nije se dogodila ona povratna reakcija muškarca neka uopće ne pomišljam da ja platim. Naprotiv, pitao me imam li jako krupne novčanice. Meni su se u sekundi noge odsjekle – pričala je.

- I pogodi što sam mu odgovorila? Plaćam karticom! Naravno, u novčaniku sam, kao i obično, imala 50 kuna. On se samo namrštio i rekao da neka ja onda sve platim, a da će meni dati svoju polovicu u gotovini – pričala je dalje prijateljica. - I znaš što je na kraju bilo? Bila sam na rubu živčanog sloma, a i konobar je prema nama buljio cijelo vrijeme, tako da sam mu iščupala taj prokleti račun iz ruke, digla se i otišla sa svojom „mastericom“ i sve platila, te se doslovno na povratku za stol obrecnula „ja častim“ – objašnjavala je sada već mnogo smirenije.

Nakon salva smijeha od strane prijateljica i naravno moje malenkosti, i ona se počela smijati. No dobro, njena kartica bila je opterećena s nekoliko stotina kuna više, za što je mogla kupiti lijepe cipele, torbicu ili neku krpicu, ali na kraju krajeva, ono što je bilo povrijeđeno, bio je njezin ponos i to do te mjere da je odlučila više ne vidjeti se s tim “prezgodnom frajerom”, koji je u njenim očima trenutno bio manji od makova zrna. Odbacila je mogućnost vrlo dobre veze samo zato jer je “frajer” imao krivu procjenu što s tiče prijateljice ili mu jednostavno nije sjela plaća (ipak kriza je, a oni su bili na otmjenoj večeri), a ona je pak vadeći svoj novčanik dala do znanja da ona želi sudjelovati u troškovima. Zar nije upravo jednakost spolova i financijska neovisnost jedan od temelja emancipacije i svega za što se žene bore proteklih 100 godina? Zar upravo to nismo same prizivale?

Dama na spoju

Da ne bi došlo do zabune, nije moja prijateljica sponzoruša, upravo suprotno. Već je žena koja je pristojno zagazila u tridesete, neudana je, ima dobro plaćeni posao i kao svaka poštena građanka Hrvatske kredit za mali stan, dug na tri kreditne kartice i bicikl u podrumu. Sve što je zaradila i stekla, postigla je vlastitim radom. I naprotiv, nema ništa protiv dijeljenja troškova večere, pa čak i plaćanja cijele večere, ali ne na prvom spoju!

Na prvom spoju koliko se čini vrijede sasvim druga pravila o kojima, moram priznati, nisam do sada nikada razmišljala (nikada nisam platila ništa na prvom spoju). Povrijeđena emancipirana prijateljica, na prvom spoju željela se osjećati upravo kao sponzoruša ili možda bolje rečeno kao dama i napustiti restoran punog želuca, malo pripita i s mnogo stila. No, napustila ga je bez imalo „stila“, a što najviše boli, vjerojatno su konobari kasnije umirali od smijeha.

Nepisana pravila

Naravno, nije lako niti naći „bisera“ kao što je „prezgodan frajer“ iz priče, koji će imati „hrabrosti“ odvesti žensku osobu u skupi restoran, naručiti skupo vino i skupo jelo, i onda na kraju svega pustiti ženi da sve plati. Vjerojatno nema žene koja neće očekivati da prvu večeru (ma kako skupa bila), plati muškarac koji ju je na kraju izveo na večeru. Može se reći da to spada u kulturu lijepog i pristojnog ponašanja jednog dobro odgojenoga muškarca. Mislim da niti jedna od nas, osim onih pravih sponzoruša, ne očekuje da muškarac plaća uvijek i sve, u vezi se uvijek sve dijeli po pola, pa tako i takvi troškovi.

No, kada veze još nema, postoje određena nepisana pravila i granice koje vjerujem svi znaju, a to je da muškarac plaća prvi izlazak, bila to večera, ulaznice za kino, kazalište, koncert ili sladoled na terasi slastičarnice. Plaćanje je sastavni dio udvaranja.
Nema novaca, nema poljupca. Vrlo jednostavno! Ženama je to u krvi od prapovijesti. Tražimo alfa mužjaka! Nekad je to značilo lov najveće nemani u šumi kako bi se dokazao vrijedan žene ili žena, a danas je to plaćanje skupe večere. Okolnosti su se promijenile, princip je ostao isti.

Jednake pred muškarcima

No, da zaključimo. Definiciju emancipacije možda jesam pomalo iskoristila preusko, jer taj pojam ne obuhvaća samo financijsku neovisnost, a sigurno ne podrazumijeva samo plaćanje jedne večere. No, princip ima osnovu upravo u tome. Zašto mi ne bismo platile večeru na prvom spoju? Valjanog razloga nema.

Možda je upravo vrijeme da počnemo svoju emancipaciju shvaćati ozbiljno, a ne samo da se sve temelji na praznim riječima, pa da nas jedna banalna situacija izbaci iz takta. S druge strane, činjenica je da želimo da nas naš muškarac mazi i pazi, i plaća nam večere. I što je loše u tome. Uostalom, to nema veze s emancipacijom, nego s ljubavlju.