Hercegovka sa dna kace: Živim od sjećanja na Hercegovinu koju ovdje nikada neću naći
Kada sam davne 1993. godine ,u jeku ratnih zbivanja, pod prisilom napustila svoj voljeni kraj i sasvim slučajno se nastanila u srcu Alpi, postala sam zvanično dijaspora. Nikada u životu nisam mogla ni zamisliti da će to biti moja sudbina. Bilo kako bilo, ne bi možda u toj dijaspori ni bilo teško da nismo ono što se zove integracija i ja od prvog dana iskopali ratne sjekire.
Ne da nisam pokušavala sklopiti primirje... Jesam. Naučila dobro jezik, posjećivala škole i kursove, pomirila se da usred ljeta u izlogu gledam zimske kapute, sve to džaba. Razum na jednu stranu, duša na drugu. Gleda me kao razroka mlada koja sve vidi, a ni za što neće da zna.
Da nije lijepo slušati Bečku Filharmoniju i Anu Netrebko u prepunoj sali Salzburškog Festivala, jeste ali me ne dotiče. Ali kada čujem samo jedan ton moje sevdalinke duša hoće da iskoči. Ona ... Ne ja. Vraćajući se s odmora, koji svaki trenutak provedemo u svom rodnom kraju, padam u iskonski nepodnošljivu depresiju. Svaki put. Put do dole, letimo u zraku. Put odozdo, niko ni s kim ne priča.
Najzastupljenija životinja u srcu Alpi je puž golać. Otvoriš vrata, visi na vratima. Otvoriš prozor, zalijepljen za okno. Staneš na travu, oklizneš se jer ga ne možeš promašit'. Godi mu klima. Meni ne godi. Kiša pada bez prestanka.
Sve mi je jasnije da nikada neću postati kao puž golać. Prije ću ličiti na ljutog, hercegovačkog poskoka koji sikne čim ga krivo pogledaš. Zbog toga razrađujem godinama taktiku zvanu "Kako se vratiti kući".
E, to je sad posebna priča.
Kada Hercegovac priča čuješ najveće paradokse svoga života. To su ljudi koji imaju topla srca ali hladne poglede, koji te vole, ali te istovremeno omalovažavaju. Odakle je nastala ta krutost nije poznato. Možda od nesnosnih ljetnih vrućina gdje je svakome dosta sebe. Svako djelo je popraćeno frazom omalovažavanja.
"Bježi, boga ti,'ta će on!"
Dešavalo se da je čovjek umro, a popratni komentar na vijestima je bila:"‘Ta će on umr'jet'."
Postoje, kao i svugdje, radni i neradni ljudi. Oni neradni provedu dan sjedeći i ispijajući kave. Ne postoji ništa što prođe na dvije ili četiri noge, na dva ili četiri točka a da nije temeljno obrađeno i omalovaženo. Percepcija podataka na visokom nivou.
Oni radni potiču uglavnom iz okolnih sela koja su kao posljedica rata ostala napuštena. Teški uvjeti života su nagnali te ljude da se bore da budu uspješni u svemu što rade. I uspješni su... S razlogom. Naravno da su i oni na meti besposličara jer su "krivi" za to što su "okupirali grad" pa se "živit' od njih ne može".
Uglavnom za njihov pasivan život je svako drugi kriv, samo oni nisu. Logično. Oni ne daju ništa niti posjeduju nešto osim onog što su imali već i prije nekolike decenije. Ovi drugi ne trebaju ništa osim onog što i sami već mogu napraviti.
U svemu tome se postavlja pitanje što u takvoj sredini raditi, a da budeš uspješan? Jedne prilike dođe mi sestra u posjetu. Ja, kao i uvijek, razrađivah planove povratka.
"Da otvorim frizerski salon?", rekoh poletno.
"Frizerski? Zaboravi! Oni se šišaju sami, farbaju sami, šiju sami, čak i generalna na motoru nije problem. Sve znaju sami", reče ona.
Zamislim se. To mi je donekle bilo poznato. Kada sam počinjala život u dijaspori pokušala sam naći posao u svojoj struci. Dali su mi jasno do znanja da oni imaju dovoljno svoje pameti, ali za fizičke poslove... E ,to je već nešto drugo.
Vidjeh da mi ne gine težak posao. Na upit što znam raditi rekoh: "Znam sve, a što ne znam naučit' ću."
Mentalitet ili što?
I tako i ovaj put ostah bez jasne definicije o povratku. Pogledam. Puž golać na putu prema stolu. Gurnem ga nogom tako da se okrenuo na leđa. Ustanem i vratim ga na travu u početni položaj. Nije mi on kriv.
A o planu za povratak ... Mislit' ću PONOVO sutra.