Dečko me ostavio pred oltarom i dugo sam šutila o tome, prestrašno mi je

Ovaj put je bila žena koja je izvisila. Ovaj puta sam bila ja. Dugo sam šutila o tome i sad kad sam vidjela ispovijesti želim napisati kakvih sve ljudi ima na svijetu. Ne želim nikome uništiti snove ili budućnost, samo želim napisati da je u životu sve moguće i da se takve stvari događaju kad se najmanje nadate.

Naša veza nije bila toliko duga, ali imala sam osjećaj kao da ga oduvijek znam. Upoznali smo se kad smo imali 25, mislim da je tako bilo. Pokušavam sve zaboraviti. Počeli smo hodati godinu kasnije i nakon još godinu odlučili se oženiti. On me je zaprosio i moram priznat da je to napravio na vrlo romantičan način. Činilo se kao da sam ja njegovo sve. Osoba s kojom želi cijeli svoj život provesti. Izgledalo je kao da smo strašno zaljubljeni. Nikad se nije činilo da voli neku drugu, ali očito je to bila njegova najveća tajna koju je odlično sakrivao.

Što da vam kažem nego da mi je to bio najgori dan u životu. To je ono što ti ostavi ožiljak za cijeli život. To je ono što ne možeš zaboraviti pa makar poslije toga sve bilo kako si zaželiš. Neopisiva stvar. Toliko dugo sam se skrivala. Bilo me sram. Ne samo prema poznanicima, nego i prijateljima i obitelji. I mene ne bi trebalo biti sram jer nisam ja ta koja sam pobjegla radi druge osobe nego moj dečko koji mi je trebao biti muž. Ali znate kako je to. Ja sam ta koja je ostala stajati pred svećenikom i uzvanicima dok je on trčao iz crkve u zagrljaj druge. Nije bilo kao scena iz filma da je ona tamo, ali da otrčao je van. To je bio onaj pogled koji jer rekao sve. Volim drugu ti nisi ta koju želim tu vidjeti. Tu pred oltarom. Ti nisi ta s kojom želim provesti život. Tolko mi je strašno bilo da su mi se noge odsjekle. Nisam se mogla pomaknut. Nisam mogla ništa izgovorit. Pala sam u takvu plač, suze su mi tekle i to je bilo nevjerojatno koliko sam bila nesretna u tom trenutku. On je bio meni sve, a tako mi je na kraju priredio nešto što ću uvijek pamtiti. Što će me uvijek proganjati. Ne vidim ga više. Iskreno ni ne pitam ni ne znam da li je uopće u Zagrebu. Samo znam da sa osobom kojoj je otrčao u zagrljaj ima dva sina i da su se oženili.

I sad kad je prošlo toliko vremena, a bilo je to prije dvije godine stalno se pitam zašto mi nije ništa rekao. Zašto je čekao taj prekrasan dan o kojem svaka mladenka sanja i onda to napravi. Cijelo vrijeme smo pričali i cijelo vrijeme se sve činilo ok između nas. Da je barem popričao sigurna sam da ne bi bila tolika tuga kod mene. To je bilo zaista prestrašno od osobe koju sam beskrajno voljela i s kojom sam htjela provesti život. Neopisivo. I sama sam još uvijek, nisam nikoga imala te dvije godine. Ne znam da li je to od straha da mi se opet to ne dogodi ili jednostavno ga nisam preboljela. Da još uvijek prema njemu nešto osjećam makar me toliko povrijedio. On mi je bio sve. Izbjegavam kao što sam prije rekla sve razgovore sa bilo kim samo da se ne bi vratila u tu prestrašnu povijest. Znate kakvi su ljudi. Od muhe naprave slona. Zato sam se odlučila ovdje ispuhati i pokazati da nije sve tako divno kako se ljudima čini. Da nisu sve veze, vjenčanja i brakovi isti. Da ima lijepih i onih ružnih. Čuda se dogadaju. Dobra ili loša. Ja želim svima dobra jer ovakva loša unište čovjeka. Kao što su mene.

net.hr