Daniela Škegro: Snjegovi naše mladosti u Hercegovini

Pao snijeg polovinom dvanaestog mjeseca, što je inače uobičajeno vrijeme za snježne padaline. "Kad će padat,ako neće sad !?"
Međutim,i ovaj snijeg je "iznenadio" ,one koje nije trebao iznenaditi ,kao da je pao u lipnju, a ne u prosincu.
Gledajući video i foto priloge, da se uočiti da je većina prometnica neprohodna i "zakrčena".

Mnogi su se,  a među njima i obitelji s malom djecom satima čekali u kolonama na  prometnicama. Mnogi su se uputili na zimska skijališta, ali do nekih je dalje pristup upitan.

Prisjetimo se nekih zimskih radosti u Hercegovini u neka prijašnja vremena.
Stariji stanovnici Mostara znaju da je Mostar nekada bio vrlo često prekriven snijegom. Davne 1956 god.snijeg je polovinom ožujka bio preko metar i takav se zadržao danima.
Takve prizori su se ponavljali više puta.
Uslijed klimatskih promjena, zadnjih godina građani Mostara vrlo rijetko imaju priliku doživjeti zimsku snježnu čaroliju u samom gradu.
Izuzmimo onaj kolapsa koji je bio prije par godina kada je doslovno cijelia regija bila zatrpana snijegom.
Promet u potpunosti paraliziran.
S toga se mnogi upućuju vikendom na Blidinje i Kupres da bi uživali u snijegu.
Prije to nije bilo tako masovno izraženo.
Nekada su u svim okolnim prigradskim naseljima i selima (Domazeti,Đubrani,Goranci...) djeca išla kod baka i djedova na snijeg.
Tu su imali svoje "privatna staze".
Zapravo se radilo o svakoj uzbrdici pokraj kuće koju bi djeca s prvim snježnim prekrivačem veselo pretvorila u "stazu za sanjkanje"
Razumljivo je da su tek rijetki imali drvene saonice, ali to nije umanjilo radost ostale djece koja su "vlastoručno izradili" svoje "saonice".
Tako da su neke bile tek komad najlona presavijen više puta, bidon prerezan na pola, stari metalni škipi...

Svatko se snalazio kako je umio.
Radost "spuštanja niz nizbrdicu" u "vlastitim tvorevinama", nije bila nimalo manja od one koju su imala djeca s pravim drvenim saonicama.
Nakon koji sat vremena provedenog na zraku i snijegu, promrzlih prstiju i mokrih nogu bi utrčavali u kuću na grijanje i sušenje.
Kraj užarenih peći na drva, obično su čekale bake sa vrelim i tek pečenim uštipcima i šoljom varenike (mlijeka).

Tako promrzle dječje ruke nisu bile "sposobne" držati vrele uštipke, pa bi ih bake stavile na vrhove grančica i posule šećerom.
Takva su bila mnoga djetinjstva u Hercegovini u zimskom periodu.
Bilo je svega puno manje, samo smijeha i radosti na pretek.
Tih vremena više nema,ali s prvim pahuljama snijega ih se sa sjetom prisjećamo.
Dok neki sanjaju moderna skijališta, drugi se prisjećaju onih u kojima je bilo svega manje ,ali smijeha i radosti na pretek.

Daniela Škegro/HERCEGOVINA.info