Car vlada carstvom, a žena carem?

Priznajem, upala sam u taj vrtlog pomame za Tudorima kao u živi pijesak. I nije mi dosta bila samo TV-serija, morala sam iščeprkati sve što se iščeprkati dalo o elizabetinskom razdoblju i onom malo ranijem, u kojem je vladao Elizabetin otac Henrik VIII. Googlala sam dok mi oči nisu zasuzile, pogledala film „Druga sestra Boleyn", pročitala istoimenu knjigu... I još mi nije bilo dosta. Skinula sam s Amazona Loadesov „Tudor Court", pa „The Rise and Fall of Anne Boleyn", „Šest žena Henrika Tudora"... Ne znam što me to toliko zavelo. Zapravo, znam - sve skupa - strast, intrige, spletke, politika, seks, moć, brokatne haljine, šlepovi svile i čipke, mliječni dekoltei, tijare optočene draguljima, prevare, ubojstva, religijska previranja... Ah, ta moja vječita opsjednutost poviješću.

Bez daljnjega, zaveli su me i muškarci u seriji - mladi britanski glumac Henry Cavill kao vojvoda od Suffolka zaveo me svojim prekrasnim „isklesanim" licem i širokim ramenima, a nezaboravan Jonathan Rhys Meyers dijaboličnim pogledom seksualnog predatora i gardom Henrika VIII., tada najmoćnijeg vladara Europe. Sve se to u mojoj mašti pretvorilo u furioznu predstavu. Pomiješala sam lica s ekrana s pretpostavljenom slikom renesansne muževnosti - idejom beskrupulozne, nasilne, testosteronske, tiranske muškosti - upravo one surove, grabežljive i beskompromisne, pod kojom su žene stoljećima živjele poput nježnih, neprestano ugroženih i neslobodnih ptica u krletkama. I to u većini civilizacija - od japanskog šogunata do Henrikova dvora.

Molitva, rađanje, kuhanje, čišćenje

No, kako sam sve dublje uranjala u tudorsko razdoblje, zaboravila sam na muškarce, strast i spletke ipak više nalik meksičkim sapunicama. I počele su me fascinirati, opet i ponovno - žene. U svom tom krvavom, kaotičnom i surovom životu dvora (pri čemu dvor, naravno, može biti metafora za bilo koje mjesto i razdoblje, pa i za život sam), shvatila sam, bolje rečeno prisjetila se, kako se kalila ženska inteligencija, pronicljivost i talent za samoodržanjem. Kako su, usred ratova i žestokih političkih igara, žene pokušavale preokrenuti životne situacije u svoju korist, te, ništa manje ambiciozno i surovo od muškarca, kročiti prema moći i utjecaju.

Istina, naoko, u povijesti smo bile podložne manipulacijama svojih očeva, braće, stričeva, muževa... Tiho su šuštale naše haljine i nečujno se vukle po podovima dvorova, samostana, gostionica... Tako su nečujne bile i naše misli, želje i nadanja - i morale su ostati skrivene, jer iskrenost je mogla značiti i veliku opasnost. Naoko, bile smo predodređene za molitvu, rađanje, kuhanje i čišćenje. Ljepota je katkada bila korisna, a katkada čisto prokletstvo. A pamet? Najbolje smo prolazile kada smo je držale za sebe. I nije to bilo samo u povijesti. Za mnoge je žene to realnost i danas.
Intimni ratovi

No ispod čitavog tog privida krhkosti i rodne podređenosti, i mi smo žestoko spletkarile, beskrupulozno se penjale na društvenim ljestvicama, trovale suparnike/suparnice te manipulirale i onima koje smo voljele i onima koje smo mrzile... Ponekad smo to radile svojevoljno, a ponekad kao kotačić nekog većeg plana. U jednom smo trenutku mogle biti ratni plijen, a već u sljedećem uspeti se do kraljeva kreveta i vrtjeti njega, a onda i cijelu zemlju, oko malog prsta. Ali, ne samo zahvaljujući ljepoti i seksualnom umijeću, već prvenstveno zahvaljujući lukavosti, instinktu, pronicljivosti, mudrosti... Nismo vodile ratove na bojištima, ali smo neprestano vodile nekakve svoje intimne ratove, a oni su bili iscrpljujući i surovi na svoj način.

Ti su ratovi često bili upereni protiv nas samih, vlastitih sestara - žene su prema ženama često najsurovije, zaklete neprijateljice, posebno kada se bore kao ljute suparnice oko istog muškarca. Herin kompleks nikada nije spavao - ni tada, ni danas. Zato me toliko dira ta priča o dvjema sestrama - Mary i Anne Boleyn - koje su se nadmetale za srce Henrika VIII. Ali nevjerojatna je to priča i zato jer nas podsjeća do koje mjere pametna žena može izmanipulirati čak i najmoćnijeg muškarca, a ujedno i cijeli sustav. Stara kineska poslovica „Car vlada carstvom, a žena carem", toliko se puta u povijesti pokazala istinitom. Možda nam se danas, kada smo se za toliko toga izborile, ova poslovica uopće ne čini važnom - danas mnoge od nas ipak imaju tu povlasticu da mogu biti koncentrirane na sebe, svoje snove i ambicije, a ne na to da izmanipuliraju muškarca kako bi bile u boljem/bogatijem/povlaštenijem položaju.

No, trebale bismo se, barem na trenutak sjetiti snažnih žena poput Anne Boleyn, srčane i ambiciozne Anne, koja je u svakoj svađi s Hernikom VIII. bez straha vikala - „Meni neće nitko naređivati, ipak sam ja kraljica!" Uvijek se sjetite te rečenice. Istina, Anne je ostala bez glave, ali ušla je u legendu.

piše: Zora Bjelousov

izvor: femina.hr