Za Hercegovce kamen je bio stol i krov, zid i pod, život i smrt, znak i znamen

U sjeni kamenih zidova i krovova se molilo, a na hladnoj podlozi klečalo. S kamenom (rekli bismo: Kamenom) su zidane Mlinice hraniteljice, a u njemu građene Čatrnje, vodene spasiteljice. U njemu su stvarane plodne zemljane Vrtače, a njime su prostim, nepravilnim Suhozidima ucrtavane njihove granice. Bijeli kameni lukovi mostova ispleteni nad rijekama i klisurama, obale, ljude i svjetove su spajali.

Sivi debeli zidovi kamenih utvrda stoljećima su sve to razdvajali. Uz pomoć njegovih kamenih kocki prema modrom nebu, uspinjali su se vitki bijeli zvonici, minareti, križevi i krstovi. Od njegovih gromada škrtu zemlju ukrašavali su velebni nadgrobni spomenici (stećci) a od njegovih škalja slagane pradavne kamene grobnice (ilirske gomile).

Na njegovim se tvrdim podovima živjelo, peklo i jelo, a uz njegove nepravilne, teške oblutke družilo i natjecalo. Prvo se najedi s kamena, a onda se natječi kamena s ramena. Za Hercegovce kamen je bio stol i krov, zid i pod, život i smrt, znak i znamen.

O kamenu piše ponajbolji pjesnik kamena i krša Antun Branko Šimić. Bio je i još je trajna inspiracija pjesnika, književnika, slikara, kipara, ali i ljubitelja prirode koji će u njemu još dugo otkrivati vječite, neistražene zagonetke.

Kamena kuća

Kamena kuća Arhitektonski jednostavne, baš kao što je bio i jednostavan život u njima i oko njih. Tople, kao što je bilo i toplo obiteljsko ozračje stisnuto oko ognjišta ili fijakera.

Sagrađene na kamenu i iz kamena, uglavnom postavljene na neko vidljivo obzorje, proplanak, ili pred jakim vjetrom i hladnoćom sklonjene u neko podbrdo, kamene kuće zaštitni su znak hercegovačkog krša.

Stare slamnate krovove odavna su zamijenili crveni crijep i šindra. Rustikalni stil gradnje, nepravilni oblici kamena, ali precizno izvedeni zidovi, prepoznatljivi su eksterijerni znaci tipične kamene kuće u Hercegovini.

Jednostavna unutrašnjost, ispresijecana jednostavnim kamenim zidovima, na koje su naslonjene teške drvene grede, koje čuvaju daskama okovani strop, danas su dojmljiv element kojem se vraća sve veći broj graditelja.

Suhozid

Ta kamena vijugava brana, nepravilna bijela crta građena žuljevitom rukom hercegovačkog seljaka, nezaobilazni je dekor oko skoro svakog obiteljskog imanja u Hercegovini. Suhozide, te granične crte, kojima su vlasnici ograđivali svoje skromne vrtače, nastajale su tako da je seljak kradući od kamena, godinama tražio plodno zemljano tlo na kojem bi mogao posaditi sjeme.

Što je zemljana površina ispod kamenih naslaga bila plodnija, to su asimetrični, nepravilni zidovi, izgrađeni od kamenja i kamenčića bili širi i dulji.

Čatrnje

Te vodene oaze u kamenu, stoljećima su označavale razliku između života i smrti tisućama hercegovačkih obitelji, koje su svoja životna skrovišta morali graditi daleko od riječnih korita i izvora.

U početku su to bile obične kamenice, za čiju se gradnju, uz malu intervenciju ljudskih ruku, brinuo sam Bog. Zbijene u nepravilan zbor kamenih blokova, takve vodene kamenice dugo godina označavale su simbol života, a njihov pronalazak ovisio je o količini zelenila koje se golim okom vidi u sivom kršu. S dolaskom čekića, poluge, krampa, u kamenom kršu, okupani znojem na pet do osam metara dubine i tri do četiri metra širine, težaci ukapaju duboke rupe.

Porozne zidne stijenke, hercegovački majstori potom zaštićuju glinom, krečom, ili betonom. Njenu mrklu unutrašnjost stoljećima vodom pune proljetni pljuskovi, a u jesen veliki kišni oblaci. Na njih se postavlja sloj zemlje i trave iz koje stidljivo izranja kameni otvor, čija širina u većini slučajeva odgovora vrču ili kanti za vodu.

Bunari

Za razliku od tradicionalnih hercegovačkih čatrnja, koje su mahom građene uz ili nadomak kamenih zdanja obiteljskih kuća, a voda se iz njih crpila isključivo za ljudske potrebe, bunari su imali potpuno drukčiju namjenu. Umjesto u kamenim škripovima, bunari su svoje mjesto našli u rijetkim mekim, zemljom napunjenim, vrtačama.

Njihovi do pet metara duboki obrubi, bili su ograđivani nepravilnim suhozidima, tek toliko da se duboka okrugla rupa ne uruši. Za razliku od čatrnja, čiji se ulaz štitio drvenim vratima, bunari su bili stalno otvoreni, i na taj način prirodno vodom punjeni.

Dok su čatrnje bile privatno vlasništvo, obiteljska intima, koju susjedi, kumovi i prijatelji ne smiju narušavati, bunari su kroz povijest bili hercegovačka Agora (trg) - središte društvenih događanja. Na njima su se sretali čobani i čobanice, na njihovim oknima se ljubilo i plakalo, svađalo i mirilo, trgovalo i prodavalo.

ljepotehercegovine.wordpress.com