FOTO  Priče iz Hercegovine:Zašto je Vasilije umro zapravo kao – katolik!

"Istočni" pojasnitelji i pratitelji svečeva života uglavnom prešućuju jedan važan podatak, a odnosi se na boravak Vasilija Ostroškog kod pape u Rimu (Zato nema smisla, ni zato a ni inače, u današnje vrijeme stavljati u usta Vasiliju da katolike naziva "jeresi", to je glupost nad glupostima, oprostite, profesore, to se ozbiljnim autorima ne može dogoditi!), gdje je, prema brojnim dostupnim izvorima i dokumentima tražio zaštitu njegovu i djelovanje pod okriljem Rimske crkve, ali treba znati da ta odioznost između istočnog i zapadnog ispovijedanja vjere tog vremena uopće nije imala tako oštre granice i nedodirljivost kakva joj je pripisana stoljećima poslije, kao i mnogočemu drugom, rekao bih.

Don Brankova saznanja

Možda u tomu i leži ključ odgovora na upit, koji se ipak znanstvenicima i poštenim povjesničarima mora postaviti: zašto je Vasilije umro zapravo kao - katolik! Don Branko Sbutega, koji je nedavnim odlaskom na onaj svijet sobom odnio možda i najblistavija saznanja o tom vremenu i svim tim unutarnjim međukršćanskim komplikacijama, o tomu je pisao bezrezervno i jednima i drugima katkad bolno surovo, jer oni bi da je sve ipak drukčije bilo, te se, za njegova života, dok ga je služilo britko i znanjem potkovano pero, nitko nije upuštao ni u kakvu raspravu.
No, to nije tako jednostavna stvar, a i da jest - baš za hodopisa i nije, te "pustimo" dr. Popovića neka nam prenese još ponešto o životu sveca kojega je tako pomno istražio:

"(...) Ovoga puta on odluči da otputuje u Svetu Goru, u taj svetionik pravoslavne vere i vrlinskog života. Zato krete iz Tvrdoša preko Onogošta (Nikšića) i Župe nikšićke i stiže u manastir Moraču. Iz Morače pređe preko Vasojevića i Budimlja i dođe u manastir Đurđeve Stupove, pa odatle produži sve do Peći. U Peći se javi svjatjejšem patrijarhu pećskom Paisiju Janjevcu (1614 - 1647. g.) i ispriča mu podrobno o tužnom i čemernom stanju pravoslavnih Srba u Hercegovini, o njihovom stradanju pod nasiljima i zulumima turskim i o lukavoj propagandi latinskoj. Zatim izloži svetom patrijarhu svoju želju da otputuje u Svetu Goru i zatraži za to njegov blagoslov.

Mudri patrijarh Paisije odmah uvide da arhimandrit Vasilije ima velike duhovne vrline i sposobnosti, i diveći se njegovom dotadašnjem pastirskom radu, odmah namisli da ga proizvede za arhijereja. Ali ga najpre pusti u Svetu Goru i posavetova mu da tamo ne ostane, nego da se vrati njemu u Peć. Patrijarh je ocenio Božjeg čoveka Vasilija i izveo zaključak da samo takav čovek može pomoći teško ugroženom pravoslavnom narodu u zahumskim krajevima. Vasilije doputova mirno u Svetu Goru i zadrža se u njoj godinu dana.

Obišao je tamo mnoge manastire i skitove, i poučio se od mnogih podvižnika i pustinjaka atonskih. No, najviše je vremena proveo u srpskom manastiru Hilandaru, među srpskim monasima. Po povratku iz Svete Gore on svrati opet u Peć i javi se patrijarhu. Svjatjejši patrijarh tada sazva otačastvene arhijereje i na Sveto Preobraženje Gospodnje 1638. godine hirotonisa Vasilija za episkopa, i postavi ga za mitropolita trebinjskog sa sedištem u manastiru Tvrdošu. Iako beše još mlad, sa nepunih trideset godina, on bi udostojen episkopskog čina zbog svetosti svoga života i zbog velike potrebe Crkve u tim teškim i preteškim vremenima. Iz Peći on otputova istim putem natrag u Tvrdoš (...) U to vreme, Turci ubiše mitropolita istočnohercegovačkog Paisija Trebješanina, čije sedište beše u okolini Onogošta (Nikšića).

Tadašnji srpski patrijarh u Peći beše svjatjejši Gavrilo Rajić (1648 - 1656. g.), koji kasnije postrada kao sveštenomučenik. On tada postavi svetog Vasilija, dotadašnjeg mitropolita zahumskog, za mitropolita ove upražnjene eparhije, i o tome napisa svoju patrijarašku gramatu (pismo). U toj gramati on pisaše: ‘Smernost moja piše u bogospasaemu eparhiju, koja se zove Nikšić, Plana, Kolašinoviće i Morača, to jest kadiluk prijepoljski, vama prepodobnim igumanima, sveštenoinocima i inocima, blagovernim protopopima, i česnim sveštenicima, i svima u Hristu Bogu blagovernim hrišćanima.

Blagodat Božja i pomoć Svetih Srpskih Prosvetitelja neka je sa svima vama! Ovim da znate kako dadoh i blagoslovih višerečenu eparhiju vladici zahumskom, kir Vasiliju, što je držao pokojni vladika Maksim i svetopočivši vladika Paisije, neka im je večan spomen. Primite sa usrđem višerečenog vladiku i odajite mu čast onako kako treba svome zakonitom mitropolitu, da bi dobili blagoslov i blagodat Gospoda Boga i pokrov Prečiste Bogorodice na vas i na decu i domove vaše pravoslavne. Mitropolija istočnohercegovačka, koja se još nazivaše i Mileševska ili Petrovska, na koju sada bi postavljen svetitelj Božji Vasilije, u stvari je istočni deo drevne Zahumske eparhije, jer je patrijarh Makarije Sokolović (1557 - 1574. g.) pri obnovi Pećske patrijaršije, Zahumsku eparhiju razdelio na istočnu Mileševsku, i zapadnu Trebinjsku, sa sedištem u Tvrdošu.

Sveti dakle Vasilije preuze sada istočnu, takozvanu Onogošku, mitropoliju, ali ne preće odmah u Onogošt (Nikšić), nego za neko vreme upravljaše iz manastira Tvrdoša, gde je do tada živeo. Posle toga on otide sasvim u svoju mitropoliju i produži tamo svoj arhipastirski rad (...)".

E, valja opet uskočiti: Isto prezime Sokolović i iste roditelje sa rečenim Makarijem imade i Mehmed-paša Sokolović i nema nikakve sumnje da je Pravoslavna crkva tada, u odnosu na Katoličku, bila itekako privilegirana, pa i sam sultan Sulejman Veličanstveni, kojemu Sokolović velikim vezirom bi, osobno je potpisao povelju i dopuštenje za izgradnju crkava oko Popova polja (detaljno istražio i objavio Marinko Marić, stanovništvo Popova...), a baš u to vrijeme gube se tragovi mnogih do tada bilježenih katoličkih bogomolja i tu se stvar nikada neće moći razbistriti, ali ni pravoslavni nisu bili lišeni progona, kao što ni bosanskim franjevcima ona znamenita ahdnama nije značila rješenje muka pod turskom čizmom, a kršćani ovdje imadoše nesreću u gadnoj naravi Ali-age, sandžačkog bega... Duga priča.

No, Vasilije nikada nije posustajao, pače ga je svaka zla narav tjerala na odgovor dobročinstvima. U tome su snaga i uporište za sveštovanu predaju o njemu, sve do danas.

Popović dalje piše: "(...) U Ostrogu on poče okupljati oko sebe i druge monahe i podvižnike i sa njima obnovi crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice, koju ranije behu sagradili prethodni ostroški podvižnici. Nešto kasnije on podiže i ukrasi i crkvicu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj steni, koja se zatim i živopisa i sačuva se do današnjeg dana. Jednom rečju, on nastojaše da se njegova Ostroška pećina pretvori u pravi manastir, te da po ugledu na ostale pravoslavne manastire bude rasadnik duhovnog života za narod (...) Upokoji se mirno bez bolova i patnje lako predavši dušu svoju u ruke Gospoda svog, 29. aprila 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice.

Iz stene pored koje se upokojio, docnije je izrasla jedna vinova doza, iako u steni nema ni malo zemlje. U času Svetiteljevog blaženog prestavljenja kelija se njegova zablista neobičnom i nadzemaljskom svetlošću. Telo svetog Vasilija ostroški monasi sahraniše u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božje (...)".

Njegov rodni dom u Mrkonjiću postao je crkva, nevelika, taman kolika je kuća bila. I, nije jedini...

Šerovanje i lajkanje

Eto, u najkraćem, tako je skončao jedan poseban život, začet ovdje u Popovu i sudbom određenom u Zavali. Pa ni da se 215. godine dogodilo najnovije čudo s ovim svecem. Naime, kako su tada izvijestili mediji u Srbiji i Crnoj Gori, a na društvenim mrežama jedna je fotografija zasjenila sve druge objavljivane tih dana, sa stijene kod manastira Morača na kojoj se, navodno, oslikao manastir Ostrog! "Fotografiju je šerovalo i lajkovalo na hiljade vernika."

Svoje su kazali i skeptici, kakogod, bio je to zanimljiv događaj. No, svejedno, nova čuda ovom svecu nisu potrebna, za života ih je ostvario puno.

Dragan Marijanović/oslobođenje