Priče iz Hercegovine: Sveti Vasilije i Fatima

...porađalo je Anastasiju Anu Jovanović, ženu Petrovu, dok je ovaj sa susjedima zakriven debelim i oštrim ledenicama pušio ispred trošne kućice. A kakav je vakat došo, bolje i žensko, nego da je muško!, rekao je Petar ni sam ne vjerujući u to što govori, jer, bude li imalo bistar, naočit i bez falinke, eto Turaka po nj, u janjičare!

Pa, jes, reče još netko od okupljenih, a žena s vrata, ruku umrljanih krvlju i ljepljivom posteljicom, objavi: Muško je Petre, nek' ti je živ i zdrav! Oće li bit Stojan, kako si rek'o?, začula se Anastazija iza zaleđena pendžera, a Petar reče, Oće, što ne bi bio!

Dječak koji će postati svetac

Tako nekako na ovaj svijet došao je dječak koji će postati svetac, a kakav svetac, ilustrirat ću djelimice lijepom opaskom Balše Brkovića, koji, pišući o svim crnogorskim (nema razloga da ga i Crnogorci ne drže za svoga!) svecima, napisa i ovo: "Inače, bilo je primjetno u vrijeme eskalacije novokomponovanog vjerništva da je njegov kult od novopečenih pravoslavaca najradije prihvatan. Jedno vrijeme, u širem društvu nijeste mogli pomenuti ovoga sveca, a da svi okolo ne promrmljaju ‘Slava mu i milost' i malo poustanu.

A moć da se polupaganski Crnogorac u svakoj prilici podigne sa stolice takođe govori o snazi njegovog kulta. I danas, za lijepog vremena, dok šetate podgoričkim ulicama, pa vam se desi da naiđete na kakvog slikara amatera što nudi svoje vizije svijeta rađene prema turističkim razglednicama, primijetićete da je apsolutno najfrekventniji motiv - manastir Ostrog.(...)"

Snaga njegove svetosti u pravoslavnom svijetu ovdašnjih naroda je neupitna, a poštovanje u naraštaja pripadnika drugih vjera koje se oduvijek ovuda s pravoslavljem doticaše u njegovo ime, očuvalo se i do danas. Strah od odvođenja u janjičare ili iznimna darovitost i bistrina maloga Stojana, najlogičnijim su razlozima što će ga otac, kad je Stojan porastao do dječačića spremnog na prva slova, ako će ih mu tko pokazati, a jedino u manastiru u Zavali živješe takvi, prenijeti preko polja, pregaziti Trebišnjicu i izbjeći stražu na drvenom mostu, te ga predati monasima, ne sluteći ni oni, ni on, o kakvom se djetetu zapravo radi.

Već je znao naizust brojne, njegovom naraštaju potpuno nepoznate, a i starijima komplicirane molitve, izučio je svaku koju su mu roditelji znali izgovoriti, no, uskoro će ih u njih nestati, jer pošteni seljaci znadoše onoliko koliko je jednoj vjerničkoj obitelji bilo sasvim dovoljno, mnogi Mrkonjićani nisu ih poznavali ni izbliza toliko, pa je Petar dojavio monasima da bi ga doveo ako se otac iguman slaže. Slaže, što se ne bi slagao.

Nije nevažno ni spomenuti da je iguman Serafim bio Petrov brat. Zatvaranje manastirske kapije za dječakom značilo je budućnost sigurniju negoli za drugu djecu toga vremena, pa ako se i ne zamonaši - gladan biti neće i vazda će monasima nešto pomagati. Samo nek' Turcima na oči ne izlazi, osobito onda kada se upute u potragu za budućim ratnicima.

Prije desetak godina dr. Justinijan Popović napisat će prigodnu i razumijevanju vrlo dostupnu knjigu Žitije Vasilija Ostroškog Čudotvorca, u kojoj će zapisati: "(...) Manastir beše poznat u hercegovačkom kraju i imađaše poveće bratstvo. U manastiru beše i učenih monaha, a imađahu tamo i dosta knjiga. Ovde se blagorazumni mladić Stojan nauči mudrosti Svetoga Pisma i Svetih Otaca, a takođe i korisnim svetskim naukama.

Čitajući knjige i reči Svetih Otaca, duša mu se raspali ljubavlju prema Bogu i svetom podvižničkom življenju, te zato željaše da se zamonaši. U manastiru Zavali prepodobni ostade neko vreme, pa onda pređe u manastir Uspenja Presvete Bogorodice, zvani Tvrdoš, u Trebinjskom kraju, u kome beše i sedište Trebinjske eparhije. (...) Sve vreme on ovde provođaše u postu, bdenju i molitvama, i u telesnim trudovima. Kada zatim bi zamonašen, na monašenju dobi ime Vasilije. Ovo mu ime beše znak da se u budućem podvižništvu i episkopstvu svom ugleda na svetog i velikoj jerarha Crkve Božje Vasilija Velikog.

Posle nekog vremena prepodobni bi udostojen i đakonskog i svešteničkog čina. I služaše od tada pred prestolom i žrtvenikom Božjim sa svakom pobožnošću i čistotom. Pošto provede još neko vreme u ovom manastiru, on otide u Crnu Goru kod tadašnjeg mitropolita Cetinjskog Mardarija, koji ga zadrža kod sebe na Cetinju. Ali uskoro između njih dvojice dođe do neslaganja oko jedne veoma važne stvari, o kojoj ćemo sada progovoriti. U to vreme beše se proširila u zapadnim pravoslavnim krajevima usiljena latinska propaganda. Klirici rimski zvani jezuiti, poslani iz Rima od rimskog pape da koriste teško stanje robovanja i stradanja pravoslavnih eda bi ih obratili u svoju Latinsku jeres i potčinili papskoj vlasti, behu nasrnuli u to vreme na krajeve Primorske, Crnogorske i Hercegovačke. (...)"

E, sada ovdje valja uskočiti. I drugi izvori, naime, tvrde da se jezuitima i biskupu dubrovačkom nimalo ne svidje tolika narodna zaluđenost za kaluđerom koji je drugovao čak i s jednim hajdukom, a najslavniji tog vremena bi Bajo Pivljanin, koji je na muke stavljao Turke od Pive do Neretve; navraćao je Vasilije, svetac budući, i u katoličke i muslimanske kuće, što se u njegovom redovničkom bratstvu te u vrhu crkve kojoj se predao, i nije odveć cijenilo, nitko nije volio preveliko "lizanje" s narodom, osobito ako taj narod "nije" njegov.

Pet godina teške bolesti

No, kako su Vasiliju svi istim jezikom zborili i svi slične nevolje imali, svi su bili i njegovi, makar na drugi način vjerovali i svoju vjeru ispovijedali, baš kao i muslimanka Fatima, u vrijeme kada će se zauvijek nastaniti u tvrdoj stijeni Ostroga, ne ovog zavaoskog, nego onog crnogorskog, s kojega se vide i drum i rijeka, iz manastira usađenog u stijenu, očito samo svetim ljudima namijenjenog, o čemu je Popović zapisao: "6. maja 1964. godine muslimani Asib Gušo i Ševka Zajko dovedoše teško bolesnu, takođe muslimanku, Fatimu na Ostrog. Fatima je bila težak bolesnik. Od nekih strahovitih grčeva u celom telu patila je punih pet godina.

Bolovi su je bacali u nesvest te je u tim mukama vikala, ružila i svoje najmilije. Za tih pet godina teške bolesti, koja je prelazila u ludilo, sa bolesnicom su obišli sve lekare, vračare i travare, ali leka i pomoći nije bilo. Čuli su za isceljenja od takvih bolesti u Ostrogu, pa su bolesnu Fatimu njen rođak Asib i komšinica Ševka doveli u Gornji manastir. Kada su je doveli pred crkvu u kojoj leži telo Svetog Vasilija, bolesnica je iz glasa vikala: ‘Neću tamo da ulazim'. To je ponovila nekoliko puta, uz ludačke trzaje da se vrati nazad.

Čuvar ćivota otvorio im je crkvu, malo kasnije i ćivot Svetog Vasilija, i pomogao da bolesnicu privedu Svetitelju. Sa velikom mukom u tome se na kraju i uspelo. Rodbini bolesnice pošlo je za rukom da je ubede i da celiva Svetitelja, što je ona i učinila. U tom trenutku nju snađe neko užasno grčenje i drhtanje, da je to bilo strašno i gledati. Pošto se malo smirila, bolesnici je pročitana molitva. Po svršenoj molitvi nju tek tada uhvati neka jeziva muka i trzaji, od kojih je spopade takvo znojenje da je za kratko vreme bila sva mokra.

To stanje ne potraja dugo. Neočekivano, na očigled svih nas, nju iznenadno obuze neki mir i spokojstvo, koje se jasno odražavaše na njenom licu. Ona se potpuno smiri, kleče kod ćivota Svetitelja i otpoče da se moli. Ne potraja dugo, ona ustade sva ozarena i reče svima nama: ‘Hvala Bogu i Svetom Vasiliju, ja ozdravih. Ništa me ne boli'. To izgovori pa pripade celivati život Svetitelja. Prisutni, zadivljeni ovakvoj milosti Božijoj, zahvališe Bogu i Njegovom Ugodniku za ovo čudno isceljenje. Tu noć bolesnica je sasvim mirno provela u Ostrogu, a kada je svanulo, prva je došla na jutrenju, da još jedanput zablagodari Bogu, koji je molitvama Svetog Vasilija isceli.(...)"

Popis njegovih iscjeljenja dugačak je i nitko nikada ni u jedno od njih nije posumnjao...

Dragan Marijanović/oslobođenje