Priče iz Hercegovine: Knezovi, kardinal, biskup, uskoci i sveci

Nesumnjivo je da je Zavala stoljećima bilo važno stjecište i središte kultura koje su se vremenom natiskivale uz rubove Popova polja, i mletačkih i dubrovačkih, dukljanskih i raških, pravoslavnih, katoličkih, a poslije i islamskih, i sve su one ovdje nastojale ostvariti svoju dominaciju, i Mletačka i Dubrovačka republika, hrvatska, ugarska i srpska kraljevstva i carevine, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska u svojim davnim prvotnostima znanima nam kao Trakija ili Rumelija, i Bizant i Rim, bome i kraljevstvo bosansko (kad'no se nakon Kulina Bosna malo diže, a s Kotromanićima rastegnu i dospi do amo i dalje,) Osmansko carstvo, Austro-Ugarska i sve što je iza nje (u)slijedilo, elem, povijesti je tu toliko da ju se još istražuje, premda je cijeli jedan kamion knjiga valjda dosad napisan o ovom kraju, i, opet nije sve čisto i razjašnjeno, jer su interesi vazda interesi, a oni su u stalnoj suprotnosti nekih drugih interesa. Tako da po i oko Popova ne treba odveć inzistirati na istini, ona je ovdje prevrtljiva i sama će nešto slagati i krivo prikazati, ovo polje i njegovi ljudi s toga nestaju kroz stoljeća, krune se i za sobom ostavljaju pustoš u povijesti, premještene u knjige.

Žitnica i klaonica

Ako je po knjigama suditi, onda je rijetko gdje toliko dramatične povijesti prohujalo. Ako je po ljudima suditi, onda je rijetko gdje drugdje toliko znamenitih ljudi hodilo kao ovuda, evo i kroz ovu opustjelu Zavalu, uključivo sa samim biskupima katoličkim, svecima pravoslavnim, a i neke svete knjige baš su ovdje napisane. Kraljeva bilo, vojvoda i banova; nitko nije mogao reći da je utvrdio vlast ako ovim poljem nije projahao i druge glave posjekao, ne, ovo polje dugo tridesetak kilometara oduvijek je bila žitnica i klaonica istodobno, i u njemu su se nadmetali i sam Bog i Sotona, a pobjede su bile također naizmjenice i teško da je igdje drugdje nabojeno toliko okrunjenih glava a da su im i krune i glave tako kratko trajale. Kada bih samo navodio naslove knjiga koje su se stoljećima ovim dijelom Zahumlja, a kasnije Huma i Hercegovine bavile, ne bi stao do ljetnih žega, te je to najbolje preskočiti pa se povremeno tek pozvati na neku od njih. Mnoga slavna prezimena koja su stoljećima dominirala ovuda, posve su nestala. I u Zavali. Primjerice, kneževske loze Radulovići ili pak biskupske, Andrijašević.

Ajmo vidjeti kada se zapravo ovo mjesto pod ovim imenom spominje prvi put. Prema nalazu Domagoja Vidovića i Stanislava Vukorepa objavljenima u zbornoj knjizi ‘'Od Dubrave do Dubrovnika, Humski zbornik XIII, Dubrovnik - Neum 2011, priređivač dr. sc. Ivica Puljić) (zahvaljujem mu na gomili knjiga poslanih mi po starinski - autobusom!), Zavala se u povijesnim vrelima spominje 1372. godine, u dokumentu (Dubrovački arhiv) u kojemu se spominju i stanoviti Božitak, Bogdan Pribišić i Pribin Gojković. (Mjestopis i toponimija Dubrave, autori Vidović - Vukorep). U petnaestom stoljeću spominju se i Bogdanovići. Neki drugi izvori upućuju i na pisane tužbe ovdašnjih ljudi, uglavnom iz istog vremena. Ova knjiga potanko pojašnjava korijen u svemu nazivlju ovdje, a Vidović je već stanovito vrijeme među vodećim znanstvenicima kada je toponimija posrijedi i već je za sobom ostavio gomilu knjiga koje se bave ovom neistraženom znanosti u Hrvatskoj, ali i u jugoistočnim dijelovima Hercegovine. Prema napisanom, Zavala je bila srednjovjekovno ‘'popovsko upravno središte: ondje se nalazio srednjovjekovni Popovski grad, a na stara utvrđena zdanja upućuju i toponimi Grad, Gradac i Ostrog (..)'' Osobno me zainteresiralo ime ovog dominirajućeg brda niz kojega se sa istočne strane spušta stari manastir i u čijem je podnožju selo i njegova groblja, te njegova još neposve istražena povijest, te mi se čini kako bi ime moglo ostati iza davnašnjih Istočnih gota, ili kako ih se zvalo - Ostrogota, plemena koje se dovalo iza Karpata s masom dugih, konkretno su ovi na naše pašnjake za te svespominjane seobe naroda pristigli s Vizigotima, a znano je kako su se ova gotska plemena ‘'sredinom III. stoljeća pokrenula s Baltičkog na Crnomorsko primorje'' (Hauptmann), kada će između Dona i Dunava nakratko utemeljiti državu, zapadnu vizigotsku i istočnu ostrogotsku. Vizigoti su se ‘'primili'' na teritoriju današnje Španjolske, stopili se s tamošnjim narodima, a nestašni Ostrogoti su sredinom petog stoljeća osnovali svoje kraljevstvo u Italiji, Dalmaciji i Panoniji. Carevao im je Teodorik, a znanstvenik M. Brandt jednog im kralja naziva Hermanirhom, ‘'te smatra kako su Ostrogoti poraženi već 370. godine, nakon što je kralj suočen s neizbježnim porazom izvršio samoubojstvo'' (Josip Horvat, "Kultura Hrvata", ured. komentar). Tako da se može zaključiti da su oba Ostroga, ovaj u Zavali i onaj u Crnoj Gori, između kojih je i cijeli svetački put Vasilija Ostroškog, zapravo nazivlje ostalo još iz njihova vremena.
Iz vremena knezova - Hodopisi Dragana Marijanovića (241): Knezovi, kardinal, biskup, uskoci i sveci

Iz vremena knezova

U Zavali postoji spomen na petnaest zavoskih knezova - istražili su Vidović i Vukorep - a posljednji među njima zavoski je knez Marin Radulović. Njega i ovog prezimena posvud je po knjiškim izvorima. Autori pišu da je ovaj Marin ‘'preselio se iz Dubrovnika u Italiju na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Njegov unuk Nikola rođen je u 1627. U polignaqnu, bio je nadbiskup u Chietiju, a kardinalom ga je 1699. imenovao papa Inocent XII.'', te da je umro u Rimu 1702. godine. Prezime Radulović nekoć su nosili i Potrebice, na toponim Bogišina Dolina, smatraju Vidović i Vukorep, trebalo bi podsjećati na popovske knezove Bogašinoviće. E, sad, ovaj Popovski grad na brdu Klisura, nasuprot Ostrogu, kojega ću svakako posjetiti čim oproljeći, dovodim u vezu sa gradom kojega spominje A. K. Miošić u Pjesmi Pavlimiru, gdje tvrdi da je taj kralj nad Zavalom dao izgraditi grad. Za grad se zna da ga je gradio ili dograđivao i herceg Stjepan Kosača (ima legenda da ga je gradio nekoj svojoj ljubi, te ispada da je naš herceg više o ljubama ‘'vego'' o Hercegovini mislio!), no valja vidjeti što je tu bilo prije. Vrzmali su se Iliri, najvjerojatnije Ardijeji, stoljećima ovim poljem i također gradili utvrde i nadzirali put kroz polje. A, ovdje gdje god zagrebemo, nešto ćete naći. Tako je to u krajevima u kojima je sadašnjost više okrenuta k prošlom, negoli budućem vremenu! Ovdje je u Zavali nekada bilo više mlinova, negoli je danas stanovnika! Nekoliko malenih vodenih niti s brda se spušta prema polju, tanke kao gorske suze, ali mlinovi su radili uvijek i narod je dovlačio žitarice, a ponajviše kukuruz, na mljevenje. Premda tanašna, vrela su mudrošću seljana vodom nalijevali goleme cisterne, iz kojih se onda puštao mlaz dovoljno snažan da pokrene mlinske kamenove. Davno su prestali raditi svi zavalski mlinovi. Nestali su prije ljudi, jer se tu pokrenuo prvo motorni mlin u Hercegovini, koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Polje se zlatilo kukuruzom ‘'stojedincem'', znači da je morao biti posijan i ubran unutar stotinu i jednog dana, jer bi samo tako izbjegao sušu ili poplavu, a ako bi se ovdje pred mlinicama dugo čekalo na red, sveta uskotračnica odvozila je džakove do sela Struge i u tamošnje mlinice. Da, oduvijek se tu dobro živjelo u staro vrijeme, ponad bogatog polja i s golemim stadima u brdima. Zapravo, Zavala i Kotezi, danas također napuštenog sela u trebinjskom dijelu Popova, zarad rečenoga i zarad trgovačkog posla i uslužnih djelatnosti, bili su stoljećima mjesto dobrog življenja. Katkad mi se čini da se ove magle, što su se na polje spustile odmah nakon što se snijeg otopio, zapravo kradljivice ovdašnje prošlosti. One kao da se spuste i odnesu dio po dio prošlosti, sve dok dolje ništa ne ostane. Ima polje, imaju i sela, imaju bogomolje i gomile knjiga napisane o svemu, ima Ravno, Ljubinje i Trebinje, ali to odavno nije - to. 45 stećaka ovdje svjedoči o statusu ljudi pradavne Zavale. Uvijek me ovako dohvati nekakav sentiment kad vidim da je nešto napušteno i nijedan razlog ne nalazim dovoljno opravdanim. Tako valjda ljudi misle o mjestima koja nisu njihova. I taj knez, taj Radulović, eto i kardinala izrodio, ipak je opstao u toj Italiji. Taj Radulović je uspio u Italiji kupiti plemićki status. Pa kad mi neko kaže da nije u novcima sve. Eto, vidim kako nije. Frajer kupio titulu. Od nekog tko ju je imao, a bio gologuz. Daj ti meni zvanje, dalje ću ja sam. Tako su to Hercegovci radili. To se prezime vjerojatno romaniziralo. Već stoljećima je vjerojatno talijansko i plemenitaško. Ali je ovdje proklijalo i kneževsko zvanje nosilo. U obrazloženju za jednu pisanu papinsku pohvalu, reći će se o našem zemljaku, vrlom pravniku: ‘'Svojom budnošću i znanjem prava pružao je pravni lijek u nepravdi svake vrste, kako arhiv citiraju spomenuti autori. I, premda su ga Dubrovčani u književnom smislu prešutjeli - uvijek je bilo biti Hercegovac! Talijan Franceso Maria Appendini uvrštava ga u svoju povijest književnosti. Ne treba se čuditi, ta Dubrovnik je i Marina Držića izgnao!

Katolička župa

I fra Dominik Andrijašević također je odavde, netko pak drži da je iz obližnjeg Orahova Dola, neko pak da je iz Ravnog, ali većina drži da je iz Zavale. Taj je bio albanski biskup. U Skadru stolovao. Svjedok i opisivač brojnih burnih događaja ovdje. Bio je diplomat i jako, jako pismen čovjek. Golemih dokumenata ostavio za sobom. Uvijek se ovom polju i ljudima oko njega vraćao. Te piše (i) o njemu Ivan A. Milićević, u Napretkovu godišnjaku iz 1935: ‘' Dr. Ćiro Truhelka, koji je odličan poznavalac naše prošlosti, našao je u arhivu Dubrovačke republike dokument, pisan bosančicom, i objavio ga. Dokumenat je sastavIjen u Ravnom, selu u Popovom Polju, dne 19. siječnja 1604. U Ravnom je bila, a i sada je katolička župa, koja je imala i staru crkvu, koju je posvetio stonski biskup Bonifacij godine 1581. Tada - naime 1604. godine - sastadoše se svi domaćini "svega Popova i Zažablja, koji "ednom volom i htienjem i srcem na saboru velikomu, vidievši pogibiu našu" zaključiše "poslati svietlomu kralju počtovanoga oca fra Dominika Andrijaševića za naše posle, da ucini ugovor s veličansvom negoviem, služiti mu, ciem moć budemo, bez niednog nevirstva čestitoga carstva, nego li kako i ostali krai od zemle". Za to oni sastavljaju to pismo, da ga se "ni Turčin, ni krstijanin ni hristijanin" ne može odreći. Taj kratki dokumenat završuje se: "I za toi svi ozgar rečeni potpisuemo se rukami našiemi, da sva zemla zna, da e ovakoi". I onda slijede potpisi: Husein spahija, knez Badan Nikolić, knez Stipan Miloradović, knez Jovan Nikolić, Ivan Pavlović iz Vele Međe, Raič Ivanović, knez Mile Medvedović i Matijaš Kordić. Taj fra Dominik Andrijašević, koji je na saboru velikom bio određen da "učini ugovor s veličanstvom negoviem", također je rodom iz Popova Polja, kao što su i podpisnici dokumenta. I suvremenik fra Dominika Andrijaševića, lješki biskup fra Benedikt Orsini (Ursinus) također je iz Popova Polja. Zvao se je u istinu Medvedović, te je svoje prezime po običaju onog vremena preveo na latinski, odnosno talijanski, i morao je biti istog roda, kojega je bio i potpisnik gornjeg dokumenta knez Mile Medvedović. Ni za vrijeme od 140 godina nije ugasnula u narodu svijest o samostalnosti Bosne i Hercegovine, koja je pala za sultana Fatiha. Katolički pak svećenici bili su izraziti nosioci ideje samostalnosti ili u najmanju ruku predstavnici težnje, da se okrnji koliko-toliko gospodstvo Carigrada. I za to ovlašćuje "sabor veliki svega Popova i Zažablja" svoga zemljaka starenika fra Dominika Andrijaševića, da "učini ugovor" sa "svietlim knalem" Rudolfom II. Ovaj, naime, kralj bio je pod konac svoje vladavine u središtu akcije, uperene protiv turske carevine, uslijed čega dođe do dugogodišnjeg rata s Turskom(...) Istražujući život ovog svećenika za enciklopedijski prikaz, dr. fra Andrija Nikić će naći o njemu: diplomat, skadarski i "stjepanski" biskup (Ravno na Popovu polju, oko 1572 - Rim, početkom 1632). Roditelji su mu bili Petar i Margareta. Kod franjevaca u Dubrovniku završio je školovanje, postao franjevac i svećenik. God. 1595. poslali su ga hercegovački glavari i pravoslavni metropolit iz Trebinja da kod kršćanskih vladara traži pomoć za dizanje ustanka u Hercegovini. Istodobno mu je Dubrovačka republika povjerila zadatak u sprečavanju napada senjskih uskoka na dubrovačko područje. U Rimu ga je primio papa Klement VIII i pismom od 10. X 1595. preporučio nadvojvodi u Grazu. U ožujku 1596. ponovno boravi u Rimu i odatle se vraća u Dubrovnik. Republika ga je 1598. "po jednom državnom pitanju" (V. Vinaver) ponovno poslala u Rim, ali ga ondje stižu optužbe o suradnji s uskocima, no uspio se opravdati. Vrativši se u Dubrovnik, i dalje je održavao veze s hercegovačkim glavarima koji su mu 19. I 1604. povjerili zastupničku misiju kod cara Rudolfa II. Nakon što su u međuvremenu uskoci opustošili istočnu Hercegovinu i prouzročili Dubrovniku neprilike, šalje Republika Andrijaševića u proljeće 1605. u Graz. Ondje on iznosi plan o oslobođenju Albanije, Srbije i Hercegovine, a nadvojvoda Karlo obećaje Dubrovniku zaštitu od uskoka. Andrijašević je rezultate poslanstva javio Republici iz Slanog, gdje se zadržao kod barskog nadbiskupa Tome Orsinija, ali mu je dubrovački Senat 14. XI 1605. zabranio povratak sumnjajući da je on povezan s uskocima. A. opet odlazi u Graz i ondje izlaže plan o oslobođenju Bosne. Zatim za isti program nastoji pridobiti papu Pavla V i kraljevski dvor u Madridu. Budući da je od dvora u Grazu isposlovao zaštitu od uskoka, Dubrovnik mu 1606. dopušta povratak, ali ga 1607. ponovno izgoni jer je surađivao s provincijalom fra Andrijom iz Poljica na Krku koji je održavao veze sa senjskim uskocima. A. je ponovno u Madridu, Grazu i Rimu, a zatim i u Napulju, tražeći pomoć za hercegovačke ustanike. Istovremeno nastoji za sebe osigurati stolicu barskog nadbiskupa, ali postigavši samo naslov apostolskog povjerenika za Dalmaciju, boravi u Baru i Budvi (1607-1608). Njegove veze sa senjskim uskocima postale su jasne kad je vojna pomoć španjolskog dvora završila kod uskoka na Pelješcu, premda je A. iz Popova 27. V i 4. VI 1608. u pismima uvjeravao hercegovačke ustaničke vođe da im stiže pomoć preko Napulja. God. 1609. boravio je na Trsatu, u Grazu i Beču nastojeći postati biskup u Senju ili Skoplju. U ožujku 1610. je u Rimu iščekivao biskupsko imenovanje, koje su spriječili nunciji iz Graza i Beča, a rimske crkvene vlasti uputile su ga u Hvar, gdje je surađujući s uskocima nastavio 1611. i 1612. pripremati napad na Klis. Dubrovačka republika je otkrila njegove namjere, uhitila ga i predala Mletačkoj republici. Doveden je 8. XI 1612. u Veneciju i početkom siječnja 1613. izveden pred sud Vijeća desetorice, ali je oslobođen optužbe na intervenciju papinskog nuncija. Nakon toga, čini se, boravi u južnoj Italiji, svakako 1617. u Napulju, kao propovjednik. Uz pomoć Dubrovčanina Dolistovića, koji je bio u španjolskoj službi, uzaludno se pokušavao vratiti u Dubrovnik. God. 1622. imenovan je biskupom u Skadru.

Sačuvani izvještaji

U biskupiji je nastojao reorganizirati život klera te osloboditi stanovništvo od turske vlasti. Plan je otkriven, a A. je 1624. protjeran iz Albanije pa se nastanio na području Dubravačke republike. Ubrzo je došao u sukob s trebinjskim i makarskim biskupom, jer je 17. XII 1624. isposlovao od Propagande imenovanje za tzv. stjepanskog ili mostarskog biskupa na području uz Neretvu, tj. na teritoriju tih biskupija. Propaganda ga je tek 27. III 1631. opozvala kao "stjepanskog" biskupa te on odlazi u Rim bezuspješno nastojeći, uz preporuku Dubrovačke republike, preuzeti Stonsku biskupiju ili koju biskupiju u Mađarskoj. Sačuvana su dva Andrijaševićeva izvještaja Propagandi: iz 1622, što ga je pisao zajedno s lješkim biskupom Benediktom Orsinijem (objavio B. Pandžić), te onaj iz 1629. (objavio K. Draganović).

Povijest, povijest. Da nije prošla, tko zna kako bi se i zvala!

Dragan Marijanović/oslobođenje