Dimitrije nikada nije imao prometnu nesreću

... produžio svoju vozačku dozvolu na još dvije godine te će, ako ga zdravlje posluži, i idućih godina biti regularan vozač na trebinjskim cestama, piše dnevni-list.ba.

Polaganje u 44. godini

No trebinjske ceste nikako nisu njegova granica, ovaj vremešni starac bez ikakvih problema sam odlazi svojim Opelom i osamdesetak kilometara dalje, do Stoca. Obiđe pčele, porazgovara s prijateljima, ispuni dušu, pa natrag u Trebinje, ali sve to "za vidjela" i po lijepom vremenu. Rođen davne 1928. godine u tadašnjoj Kraljevini SHS, vozačku dozvolu je stekao u istoj državi samo drugog naziva 1972. godine.

Za polaganje vozačkog ispita odlučio se tek u svojoj 44. godini nakon što je riješio stambeno pitanje. "I tada je bilo slučajeva da se polaže i nekoliko puta kako bi se naplaćivalo. Ja sam to odradio bez pogreške, poslali su me na poligon kod Veležovih igrališta i prije završenih svih pregleda sam savladao te vještine", kazao je Dimitrije za "Moju Hercegovinu".

Prvi automobil, tada novu Škodu, nabavio je prije no što je dobio vozačku dozvolu. Škoda ga je vjerno služila do godina rata kada ju je zamijenio Opelom koji i danas vozi i redovno servisira. Od polaganja pa sve do danas on nije imao niti jednu prometnu nesreću. "Na cesti nikada nisam imao prometnu nesreću.

Ponekad prilikom okretanja u uskoj ulici u Dolu zagrebao bih automobil, ali nesreća nisam imao. Ne vozim po mraku. Gdje god odem, gledam se vratiti "za vidjela". U ovim godinama ne volim voziti auto kad su loši vremenski uvjeti iako sam nedavno išao na detaljne preglede, naročito kod očnog liječnika. Sve je u redu. Najvažnije je da me oči dobro služe. Doktorica je rekla: ‘Odlično čika Dimitrije'", kazao je on.

Jedini vozač među prijateljima

Dimitrije ističe da nipošto ne voli brzu vožnju iako mu se znalo ponekad omaknuti da prijeđe 80km/h. U vožnji je, kako kaže, najvažnije biti pažljiv i imati oči širom otvorene. "Ranije, kad sam tek počeo voziti, mogao sam ići dugo a da ne sretnem nikoga. Automobili su bili rijetkost. Danas svatko vozi, velike su gužve. Moram dobro paziti. Ja poznajem sebe, ali ne poznajem drugog vozača", priča on.

Dimitrija je život odveo i u daleku Afriku gdje je sa suprugom boravio tri godine. Stjecajem prilika morao je, doduše kratko, voziti i tim ulicama i to uglavnom do škole s djecom. Tamošnji policajci, svjedoči Dimitrije, čim bi vidjeli da dolazi iz Jugoslavije, bili bi srdačni. "Čim bih im pokazao da sam iz Jugoslavije, odmah bih imao slobodan prolaz. Oni su tamo znali i poštovali Tita", prisjeća se uz osmijeh.

Dimitrije je jedini vozač među prijateljima, ali na svoje je prijatelje posebno ponosan. Osim druženjem s njima, deveto desetljeće uljepšavaju mu njegova kćerka Slađa i unučad, na čiju potporu i pomoć, iako su daleko, uvijek može računati.