Vratio sam ti se Tomislavgrade

Prije nekoliko tjedana na TGportalu osvanuo je tekst Valentina Ćurkovića Zašto sam morao napustiti Tomislavgrad, u kojem se autor odvažio obrazložiti razloge odlaska iz rodnog grada. Sudeći prema brujanju gradskih kuloara i komentarima teksta, Valentinova ispovijest doživjela je pozitivnu recepciju kod čitateljstva. Zbog nekoliko temeljnih razloga duvanjsko pučanstvo je pozitivno reagiralo na ovu priču, iako ona nema sretan završetak. Naime, u ovom tekstu vjerojatno se prepoznala brojna duvanjska mladež, mahom visokoobrazovana, koja se nakon završetka studija i povratka u Tomislavgrad suočila s nemogućnosti zapošljavanja u struci, te bila primorana napustiti voljeni grad. Također, u tekstu je Valentin indirektno skrenuo pozornost na probleme s kojima se stanovnici Tomislavgrada godinama svakodnevno suočavaju. Riječ je o inertnosti, potrošenosti, programskoj i ekonomskoj bezidejnosti duvanjskih političara, koji nisu sposobni zaustaviti u tekstu spomenuti "odljev mozgova" iz naše Općine, jer kao glavno rješenje problema nude zapošljavanje po stranačkoj, ili pak, rodbinskoj vezi.

Zbilja ne treba provoditi znanstvena istraživanja kako bismo zaključili, da lokalnim političkim životom i administrativnim službama, od početka 1990ih dominiraju stara lica, s arhaičnim rješenjima aktualnih duvanjskih problema. Teza o prisutnosti nepotizma, korupcije u duvanjskim strankama i službama također stoji, uostalom navedene anomalije kao temeljne probleme lokalne zbilje navode brojni Duvnjaci. S ovim društveno-političkim problemima duvanjske svakodnevnice bio sam upoznat prilikom završetka studija povijesti, ali sam se ipak odlučio vratiti u Tomislavgrad. U daljnjem referiranju navesti ću osnovne razloge povratka u Tomislavgrad.

Jedan od razloga koji me ponukao na povratak, pored lokal-patriotskog zanosa, jest narušena demografska slika BiH, ali i Tomislavgrada. U tom smislu prije svega mislim na katastrofalno brojčano stanje katoličkog (hrvatskog) pučanstva, čiji se broj poslije rata prepolovio. Napominjem, kako je katolička vjera i hrvatska nacionalnost dio moga identiteta, kao što je i Duvnjak treća komponenta tog identiteta, koja me ujedno povezuje sa sugrađanima različitih vjeroispovijesti i nacija. Problematika iseljavanja Hrvata iz BiH, ujedno i iz Tomislavgrada, važnija je od svih socijalnih i ekonomskih problema, jer ukoliko se nastavi ovakav dramatični trend iseljavanja, dugoročno je ugrožen opstanak Hrvata na ovim prostorima. Zbog toga sam razmišljao kako sam "dužan" vratiti se u rodni kraj, te time u maloj mjeri pridonijeti zaustavljanju trenda trajnog iseljavanja, jer za razliku od Valentina, ne vjerujem da nam u tom smislu "samo Bog može pomoći".

Također, kao većina mladih poslije završetka studiranja, razmišljao sam o ekonomskoj (ne)isplativosti povrataka u Tomislavgrad. S obzirom na diplomu magistra povijesti, vjerojatni posao vidio sam u sustavu obrazovanja, usporedivši visinu plaća u struci s onima u Hrvatskoj, procijenio sam kako je i u ovom segmentu povratak u Tomislavgrad racionalan.

Nadalje, na umu su mi bile i ostale aktivnosti u slobodno vrijeme, sportske, društvene, kulturne, zabavne. Pitao sam se na koji način se u tom pogledu aktivirati? Pruža li Tomislavgrad mogućnost angažmana u ovim poljima djelatnosti? I u ovom smjeru sam zaključio da se mogu aktivirati, prije svega u košarkaškom klubu, u kojem sam igrao dugi niz godina, a koji još uvijek funkcionira. Doduše, ovdje me pomalo kopkala činjenica da kulturno-društveni život Tomislavgrada nije na zavidnom nivou. Međutim, smirili su me razgovori s poznanicima koji žive u Zagrebu, Splitu itd., koji su priznali kako jako malo koriste društveno-kulturne blagodati tih gradova.

Nažalost ili nasreću, nisam morao pregovarati s pripadnicom ljepšeg spola je li ona spremna živjeti u Tomislavgradu, jer u trenutku završetka fakulteta nisam bio zaljubljen, stoga sam se mogao mirne duše i slobodna srca vratiti u voljeni Tomislavgrad.

Što se u međuvremenu, u ovih godinu i četiri mjeseca poslije diplomiranja promijenilo? Koliko su se moje želje, naumi i predviđanja ostvarili? Iskreno, jedino se moj povratak u Tomislavgrad s intencijom malog obola u trendu iseljavanja iz Tomislavgrada ostvario. Jer, i dalje sam bez stalnog posla u struci, a košarkaški klub, u kojem me svakodnevno treniranje najviše ispunjavalo, je prema pisanju pojedinih medija pred gašenjem? Na kraju, da budem do kraja iskren, u ovih godinu i četiri mjeseca nisam se zaljubio, niti u djevojku iz mog kraja.

Usprkos svemu, još uvijek sam optimist, te vjerujem u sretan i prosperitetan život u Tomislavgradu. Naime, detektirani duvanjski problemi s početka priče, korupcija i nepotizam nisu isključivo fenomeni duvanjskog društveno-političkog života, te nisu pravi razlog za trajno napuštanje Tomislavgrada. Vjerujem kako je duvanjski načelnik obrazovaniji, pametniji, manje sklon korupciji i nepotizmu, od splitskog, u čijem okrilju se trenutno nalazi naš Valentin. Također, ne vjerujem da je ostala splitska politička elita i gradska administracija poštenija i sposobnija od naše. S druge strane, odlazak iz Tomislavgrada iz egzistencijalnih razloga posve je opravdan, pogotovo ako se radi o zaposlenju u struci.

No, čini mi se kako se Valentin, ali i drugi mladi, obrazovani Duvnjaci olako odlučuju trajno napustiti Tomislavgrad, bez da su se pokušali politički, društveno, sportski angažirati i na taj način u određenoj mjeri promijeniti percepciju našeg grada s početka priče. Nadam se da nekolicina poznanika koja trenutno pomišlja na odlazak, taj korak neće napraviti, te da će trajnim ostankom u Tomislavgradu pridonijeti političkom, gospodarskom, sportskom, društvenom ili kulturnom uzdizanju našega grada, u onom segmentu u kojem je kao pojedinac kvalificiran i sposoban.

Krešimir Parlov/TGportal