Upoznajmo Jozu Juriča – duvanjskoga maketara i njegovu Ljubu

Jučer smo posjetili malo duvanjsko selo Kuk i obitelj Ljube i Joze Juriča, a tražiti Jozu Juriča u Kuku isto vam je kao da tražite Jozu Radoša u Crvenicama ili u Seonici. Naime, nema kuće u jednome ili u drugome selu koja nema svoga Jozu Juriča. Ovaj naš ima nadimak Brko te nas poznanik kojega sretosmo odmah uputi da s glavne seoske ceste, nakon znaka naseljenoga mjesta, krenemo „kolovezom“ prema brdu. I dobro nas je uputio, odmah smo uočili našega Brku koji je i očekivao posjet budući da smo mu se ne tako davno i najavili.

S radom je počeo još kao šesnaestogodišnjak u GP Vranu, potom na Korčuli pa u Transportu u tadašnjem Duvnu gdje je bio angažiran kao vozač. Nakon toga radio je u Austriji, a dodaje i da je bio na zanatu kod Marka Radoša Carića iz Letke.

Putovi su ga odveli i do Istočne Njemačke. Tu je proveo tri mjeseca, a od 1978. godine je u Švicarskoj.

O razlozima odlaska iz rodnoga kraja, Jozo ističe da je njegova obitelj u to vrijeme živjela vrlo oskudno i u zajednici.

– Nismo imali ni svoje kuće. Oženio sam se, stekao četvero dice i tribalo se brinuti za obitelj. Radio sam teške poslove pa je i zdravlje stradalo. Zbog oštećenja kralježnice 1995. godine bio sam primoran otići na bolovanje. Početkom devedesetih su mi se pridružili žena i četvorica sinova, najmlađi je imao tada tek dvije godine.

Budući da više nije bio radno aktivan, Jozo se odlučio posvetiti onomu što je danas njegov hobi – izradi maketa crkava, mostova, ali i starih predmeta koji su nekoć korišteni u domaćinstvu, a danas su ukrasi i podsjetnik upravo na vremena njegova djetinjstva: stapovi, mećaje, tronošci… I sve to Brko ujedno skuplja. Upoznaje nas kako je počeo s hobijem.

– Nikada ranije to nisam ni pokušavao raditi. U Švicarskoj sam slučajno sreo jednoga muslimana iz Velike Kladuše i vidio da izrađuje makete crkvi. Upravo je radio maketu crkve za jednoga Janjevca koja je trebala biti dar za njegovu buduću mladenku. Pomislio sam pa kad može on, mogu i ja. Malo sam s njim razgovarao i raspitivao se o načinu izrade, a onda sam otišao u trgovinu i kupio materijal za koji sam mislio da mi je potriban. Međutim, kad sam počeo raditi shvatio sam da zapravo od materijala nemam gotovo ništa, odnosno da je to što sam kupio samo jedan mali dio od svega onog što mi triba. Eto, tako je krenulo, a makete sam radio za kuhinjskim stolom, dodaje Jozo. Uz blagi osmijeh i kimanje glavom potvrđuje to njegova Ljuba prisjećajući se da i nije baš svaki put bila oduševljena Jozinim hobijem koji je zauzeo obiteljski stol.

Jozo je do sada napravio više od 220 maketa crkava, uglavnom onih koje su izgrađene na području Hercegovine. Većinu je darovao, a tek nekolicinu prodao. Narudžbe ga, veli, ne čine odveć radosnim, ali ako netko ima volju, rado će mu izaći u susret.

Dodaje da maketu izradi otprilike za tri dana te da mu je pri tomu najzahtjevnije, ali i najzanimljivije, izrezivati kupole, vrata i prozore. Sve njegove crkvice imaju ugrađenu lampu tako da ih je lijepo vidjeti i kad svijetle. Većinu potrebnoga materijala i dalje nabavlja u Švicarskoj, onda kada ode u posjet sinovima, nevjestama i unučadima.

Obilazimo Jozinu radionicu u kojoj nastaju ova ručno rađena djela. Priznaje nam da mali cekular koristi tek za rezanje šperploče, a na policima pravo blago: duvanjska bazilika, širokobriješka crkva, međugorska crkva, crkva u Podmilačju, seonička, prisojačka…

U istoj prostoriji vidimo i ukrasna stabla postavljena na drvenome podlošku, a krošnje bogate perlicama. I to je ručni rad, ali ne njegov. Samozatajna Ljuba stoji iza tih rukotvorina. Čudimo se koliko strpljivosti i vremena treba da bi se uradilo jedno takvo drvce s uvrnutim krupnim i sitnim metalnim grančicama još urešenim stotinama raznobojnih perlica.

Djela naših sugovornika ovdašnji ljudi mogli su vidjeti na izložbama u Tomislavgradu (KIC-u) i Livnu (Forumu), a Jozo je jedne prigode izlagao i u Švicarskoj.

Ono što nam je bilo vrlo zanimljivo čuti od ovih dvoje ljudi je i to da im nikada nije dosadno.

– Odem u svoju radionicu i dan mi prođe u tili čas – kaže Jozo.

Vole što danas umirovljeničke dane provode u rodnome Kuku i u svojoj kući. Iako zbog narušenoga zdravlja nisu u mogućnosti posvetiti se ozbiljnijim poslovima, poljoprivredi ili nekim drugim radovima, njihovo veliko dvorište obiteljske kuće je vrlo uredno, krasi ga mala starinska kamena kućica i vrt s plastenikom. Zaljubljenici su i u narodne običaje pa često nazoče kulturnim događajima, osobito kada nastupaju kulturno-umjetnička društva, a za tu prigodu rado obuku i narodnu nošnju. Nije im teško otići ni u posjete prijateljima, poznanicima u bilo koje duvanjsko selo.

– Obilazimo duvanjske udovice, u šali domeće Jozo. Tamo di su muški nema puno posla, a di su žene uvik im triba nešto popraviti po kući. Jučer smo pomagali u pripremi zimnice kod prijatelja u Bukovici, a sad ćemo otić u susjednu Letku. Jedan did je poručio da mu nabavimo sira… govori Jozo.

Lijepo je vidjeti kuću u kojoj svijetlo gori i ljude koji i u mirovini imaju svoje zanimacije. Nesumnjivo, dvorište ovih dvoje duvanjskih povratnika oživjet će na ljeto kada dođe njihovih šestero unučadi, čemu se itetako vesele. Proradit će tada i ljetna kuhinja koju resi Ljubino tkalo i vezivo iz mladosti, ali i sač, stari fijaker…

Zora Stanić/Tomislavcity