Petnaestero braće i sestara 'natuklo' 1000 godina

Povod je bila mlada misa moga susjeda, vršnjaka i prijatelja fra Luke Zorića, jednog od jedanaest (11) sinova Ivana i Anđe Zorić. I uslikali su se tada Ivan i Anđa sa svojih petnaestero djece, jedanaest sinova i četiri kćeri, prvi i posljednji put.

Kao mladi novinar poslao sam u novine tu fotografiju i priču u kojoj sam, zbog samocenzure, naglasak stavio na brojnost Ivanovih i Anđinih sinova, a ne na mladu misu kao povod.

Urednici su doduše prepoznali pikantnu priču, ali su ustuknuli vidjevši na fotografiji fratra. Učinilo im se da je fra Luka religiozan, pa je slika završila u košu.

Nedavno dođem u Đakovo na svadbu svoje rodice Josipe. Pa sretoh Šimuna Zorića, najstarijeg od Ivanove i Anđine djece koji je još 1958. godine odselio u Slavoniju u potrazi za kukuruzom i purom. I mene je tamo dočekao kad su me sa stričevićem Slavom kao dijete poslali na škole.

Pa se prisjetismo tih godina gladi koje su mi činili podnošljivim upravo Šimun i njegova žena Anđa. A onda na zidu ugledah poznatu fotografiju - 11 braće Ikušića, kako se na kući zovu, četiri njihove sestre i roditelji Ivan i Anđa s mlade mise na Briščiću. Prepoznah selo i Radovičića kosu, pa se sjetih da tu fotografiju ni jedna novina u vrijeme komunizma nije objavila. Osim "Naših ognjišta".

- Da se tada nismo svi uslikali, ne bi nikad, veli Šimun, koji se sa svojih 78 godina jako dobro drži. Puno nas, čovječe, a razišli se po svitu. Još smo se tada obukli u dresove nogometne ekipe. Točno nas jedanaest. Ova slika visi u dnevnom boravku svakog od nas Ikušića. Malo smo se prominili, ali smo, fala Bogu svi na broju. Gledamo staru fotografiju i komentiramo.

Sve četiri sestre žive u Tomislavgradu, a devetero braće je odselilo u Đakovo, za Šimunom.

- U Duvnu je samo Šimun, a fra Luka luta po svitu ka svaki fratar. Nema di nije bio, a nedavno se vratio iz misije u Švicarskoj, pa je sad u Stonu kod Dubrovnika. Ako ćeš pošteno, sad mi krivo što nas nema više u rodnom selu. Ali, dođemo ponekad. Zapravo nas često nema ni u Slavoniji. Jer, svih nas devetero braće u Slavoniji smo gastarbajteri. Perija, Frano i Cvitan imaju kuće u Hamburgu i ovdje. Ali djeca ostaše u Njemačkoj. Branko, Veselko i Ante su u mirovini , pa su se vratili u Kuševac kraj Đakova, a Jozo u Viškovce. Fra Luka luta svitom, pa je u rodnim Crvenicama odnosno Tomislavgradu ostao samo Ivan i četiri naše sestre Mara, Delfa, Matija i Ozana.

Dakle, svih 15 braće i sestara sa slike fra Lukine mlade mise su živi. Pa smo Šimun i ja sračunali da su nakupili 1.011 godina. Najstariji Šimun ima 78 godina, a najmlađi Radoslav 54. To je rekord za Guinnessa. Možda se negdje na zemaljskoj kugli može naći da su isti ćaća i mater rodili 15 djece, ali je teško vjerovati da su doživjeli prosječnu starost od 70 godina.

Uz to su nakupili par stotina godina radnog staža u Njemačkoj, tamo zaradili više milijuna maraka i gotovo sve investirali u Hrvatskoj.

- Mi smo dolazili na svit prije Drugog svjetskog rata, u njemu i nakon njega - priča mi Šimunov brat Branko s Kuševca. Za krepat. Ali, danas moja braća i sestre imaju ono što nisu ni zamislit mogli da će imat. Ja sam mislio da nema pravih ljudi nego u našem selu. A kad sam otišao u svit, pa doselio u Kuševac, pa upoznao susjede, ljude sa svih strana Hrvatske... pa se s njima sprijateljio... Zapiši da je naš Kuševac u srcu šokadije, a ni jedan Šokac ne živi u ovom selu sa 200 kuća. Sve su to doseljenici - Hercegovci, Dalmatinci, Zagorci, Prigorci, Turopoljci, Ličani... Ali se svi dobro slažemo. A nama najsličniji Ličani.

- Na Kušvecu sretoh nekadašnjeg susjeda i momačkog prijatelja Zlatka Puceka. Kad tamo, taj Zagorec govori ikavicom. Kaj je to, pitam se ja. Dok me rodica Iva ne podsjeti da je Zlatek oženjen Livanjkom Brankom, a ona im preko svojih rodijaka sredila papire za Njemačku. Sada imaju njemačku mirovinu, vikendicu na otoku, a već su priskrbili plac u Livnu.

- Meni su Vidoši i uopće Livno krasan kraj, kaže mi Zlatek koji je krasno pjevao. Nisam imao vremena potražiti još mnogo starih prijatelja iz Slavonije. Ali, kad prođem preko Biska, pa vidim naselje Živaljići, odmah se sjetim moje susjede Ivke Živaljić. Pa kad s ceste ugledam groblje na Biskom i zapazim na jednom grobu prezime Janković, sjetim se Vlade Jankovića iz razreda u Viškovcima, sjajnog rukometaša kojemu sam pisao lektiru da me stavi u ekipu. Slavonija je zakon. U Dalmaciji svatko ima svoga Vlaja kojemu se ruga.

U Slavoniji se nitko nikomu ne ruga.I dogodilo se najbolje - bogata je Slavonija doseljenika bez drame kultivirala, jer se i na Kuševcu, gdje nema ni jednog Šokca pjevaju šokačke pjesme, a doseljenici su Slavoniju vitalizirali. Kada dođem u slavonsko selo nikada ne stajem pred finom prizemnom kućom, nego pred katnicom ispred koje je hrpa pijeska i mješalica.

Ako ti taj čovjek nije rodijak, onda zacijelo zna gdje je rodijak.

piše i snimio Petar Miloš.