Nikola Vranjković: Duvanjski pogled

Tu je negdje i granica općina, ali time se ne opterećujem. Nekakva je neobična povezanost između Vran planine i mene. Vjerojatno zbog prezimena. Često je promatram. Možda se i popnem jednog dana na vrh Vrana, tko zna.

Često putujem kroz Duvno. Posjetio sam sva sela 'donjeg dijela' i planinske masive, Blidinje, jezera, derneke. Ne primjećujem baš neke promjene u onome poznatom fenomenu geopolitike naroda, jer neki tvrde da je Duvno bosansko, neki da je ono famozno 'i'. Većina Duvnjaka tvrdi je hercegovačko, neki se čak i naljute ako ih nazovu Bosancima. No, bilo kako bilo, granice se uvijek mijenjaju kroz povijest, jer prije par stotina godina sigurna zadnja granica Hercegovine na sjeveru bila je Glamoč, danas rasprava počinje ovdje, na Duvanjskom polju.

No, kako sam već rekao, ne opterećuju me granice. Ja osobno i ne doživljavam općinske tablice. Meni je to sve 'naše'.

Duvno ima to nešto, neki neodređen osjećaj. S godinama je taj osjećao ostao, i nevjerojatno sam ostao vezan za onaj natpis u Borčanima: 'Od Borčana su samo ljepše Borčanke'.

Poznajem puno ljudi iz svih dijelova duvanjskoga kraja, od sjevera do juga. Uvijek su za kavu. Imam i nekih pjesama o tome kraju. Imam i lijepih uspomena. Jedna je zasigurno kada nam je auto stajalo svako pola kilometra, pa smo putovali tri sata kroz Kongoru, k'o da smo išli za Banjaluku. Koliko smo vremena proveli tamo taj dan, umalo se nismo oženili svi redom. A jednom se moja družina posvađala oko, vjerovali li mi ili ne, naziva sela - Crvenice ili Crljenice?

A Duvno k'o Duvno. Uvijek isto, nikada se ne mijenja, k'o i njegovi ljudi, osim boje njegovoga polja, od zelene do zlatne koje se miješaju s tamnosrebrenim planinama. Ma, ne može se to baš ni opisati. Spušten prozor, i neke stare pjesme. Ubaci u treću, i lagano kroz krivine. I samo gledaj. Tada ćeš najbolje doživjeti sve oko tebe, tada ćeš shvatiti što ti poručuje polje...

Ipak, prođe dan, pa se vratim u svoj grad, a moji puti počinju i završavaju ispod Radovanja. Sve mi je lijepo. No, Vran planina mi je i dalje u mislima. Nešto me vuče gore. Čudna je veza između ljudi i planina. Isprve, ne vidi se ništa, ali svi su ljudi s juga takvi. Teški, veliki i zadivljujući. Svatko ima svoju planinu, svoje mjesto koje voli posjećivati. Vran planina i ja imamo čudnu povezanost, ne možemo jedno bez drugog. Ima i druga strana priče, ali ispričat ću je nekoga drugog dana. Ima nešto u duvanjskom pogledu, u Vranu. I za mene je veći od Dinare, Radovanja i Gvozda zajedno.

Nikola Vranjković/Tomislavcity