Nekada sam imao milijune, a sada sam siromašni hrvatski fratar

Nakon studija u Australiji i uspješno započete znanstvene i poslovne karijere, kako kaže, "vođen Božjom rukom", stigao je u Međugorje i tu doživio ne samo obraćenje, nego je završio Bogosloviju u Zagrebu, a već 16 godina djeluje kao član Hercegovačke franjevačke provincije. Uostalom, najbolje je da nam fra Toni sve to ispriča.

- Rođen sam u Melbourneu u Australiji. Najstarije sam od četvero djece obitelji Burnside, oca profesora i majke knjižničarke, uz to i bogatih farmera. Imao sam prelijepo djetinjstvo na našoj farmi. Od malih nogu volio sam prirodu, a posebno naše konje, s kojima smo često išli na natjecanje.
Živeći u izobilju, a željan znanja, završio sam studij hortikulture i zemljopisa i godinu dana, te magisterij iz krajobrazne arhitekture na Melbourne Universityju. Naslijedio sam veliku kuću u gradu i nekoliko parcela zemlje izvan grada. Na fakultetu sam svoju budućnost vidio u politici, pa sam se zato i kretao u elitnim političkim krugovima.

Četvrta sam generacija škotskih, engleskih i irskih doseljenika, međutim, moji se roditelji ljute na spominjanje podrijetla i uvijek ističu da su samo Australci. Moji preci nisu bili katolici, nego su uglavnom bili kršćani iz protestantske tradicije. Moji prijatelji u mladosti su skoro svi bili protestanti ili ateisti.

Kako ste dospjeli u Hrvatsku, a potom u Međugorje, i kako ste doživjeli Hrvatsku i hrvatski narod?

- Među dobrostojećim ljudima u Australiji običaj je poslati djecu u Europu na odmor nakon završenog studija. Potkraj rujna 1988. krenuo sam u Englesku i Škotsku da bih mogao bolje upoznati krajeve u kojima su živjeli moji preci. Bio sam tamo tri mjeseca, Novu godinu dočekao sam u Parizu, a zatim sam, iznenada, odlučio posjetiti Dubrovnik. Bio sam sam, nisam znao ni jedne riječi hrvatskog, ali me je Dubrovnik oduševio pa sam ostao tri dana. Nigdje nisam vidio toliko prelijepih starih katoličkih crkava na jednome mjestu. Katoličanstvo hrvatskog naroda odmah me je duboko fasciniralo.

Još u Australiji sam od majčina liječnika doznao o Gospinu ukazanju u Međugorju i, kad su mi neki ljudi rekli da je to prilično blizu Dubrovnika, odlučio sam samo na jedan dan posjetiti to mjesto. Bila je zima, hodočasnika nije bilo mnogo, ali je crkva bila puna vjernika, mladih najviše, što me je iznenadilo. Otišao sam na Brdo ukazanja, molio krunicu, a neki mi je unutarnji glas govorio da posvetim svoj život dragom Bogu, o kojemu do tada nikada nisam ni razmišljao. Shvatio sam u Međugorju da se moj život promijenio.

Odmah tih prvih dana počeo sam jako voljeti ovaj narod. Spoznao sam tada koliko su Hrvati patili i kako su branili Katoličku crkvu kroz povijest. Zbog svega toga, ali i zbog njihove jednostavnosti i gostoljubivosti, jako sam ih zavolio već na početku svojeg boravka u Hrvatskoj.

Razgovarajući s fratrima u Međugorju o tadašnjoj političkoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji, osjetio sam da se nešto ozbiljno, veoma teško, događa među ljudima različitih nacionalnosti i vjera. Zato se na početku u meni rodila ideja da ne mogu napustiti ovaj narod, ostat ću ovdje s njima i bit ću svećenik.

Kako su na to reagirali vaši roditelji, brat i sestre?

- Nisu prihvatili moju odluku da postanem svećenik, ali bilo im je preteško to što ću svoje zvanje ostvarivati daleko od njih, na sasvim drugoj strani svijeta. Mojem je ocu na poseban način bilo teško prihvatiti moju želju da ostanem u hrvatskoj domovini. Da bi me odgovorio od moje nakane da ostanem živjeti ovdje, daleko od njih, zaprijetio mi je da će rasprodati sve što imam, uključujući i moje čistokrvne konje, koje sam najviše volio od svega.

Moj se otac jako iznenadio kad sam mu rekao: "Tata, teško mi je, prodaj moje konje, prodaj sve što imam i zadrži sve to za sebe." Ali ja znam što želim učiniti: čvrsto vjerujem da je ovo Božja volja. Mama i moje sestre nekako su lakše prihvatile moju odluku, ali dobro se sjećam kako mi je majka na ispraćaju u zračnoj luci u Melbourneu zabrinuto rekla: "Sine, ne znamo kamo ti ideš!"

Moji su roditelji konačno prihvatili moju odluku da živim ovdje kad su sami nakon dvije godine došli u Međugorje i vidjeli kako su ljudi ovdje dobri, jednostavni i vjernici, katolici. Nakon što su se vratili u Australiju, moji su roditelji i sami ustanovili jednu međugorsku molitvenu grupu. Moj brat Ross, koji ima tvrtku rashladnih uređaja, uspješan i jako bogat poslovni čovjek, još uvijek smatra ludošću moju odluku da budem fratar među Hrvatima i nikako me ne razumije.

Gdje ste i kako nastavili školovanje za svećeničko zvanje? Kako ste svladali kulturne, jezične, političke... barijere?

- Nakon uspješnog završetka postulature u samostanu u Slanom, tečaja hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i novicijata u Humcu kod Ljubuškog, nastavio sam školovanje za svećeničko zvanje na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Moj je studij trajao šest godina i završio sam s ocjenom summa cum laude, kao najbolji student generacije. Godine 1998. u zagrebačkoj katedrali zaredio me je za svećenika zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Nakon toga sam magistrirao bioetiku kod sadašnjeg biskupa Valentina Pozaića.

Gdje ste sve bili na svećeničkoj službi?

- Nakon svećeničkog ređenja bio sam u našem samostanu u Dubravi u Zagrebu još nekoliko godina pa u župi Čerin godinu dana. Nakon toga sam živio godinu dana u franjevačkom samotištu u Molizama u južnoj Italiji. Opet sam se vratio u Hercegovinu i nekoliko mjeseci služio sam u Tomislavgradu.

Nakon toga otišao sam u Konjic, gdje sam ostao osam godina, a bio sam i gvardijan. Mogu slobodno reći, gdje god sam bio, ljudi su uglavnom prema meni bili dobri, ljubazni i gostoljubivi. Među takvim ljudima nemoguće je osjećati se kao stranac.

U Australiji živi mnogo Hrvata. Jeste li nekoga tamo upoznali prije dolaska i sada?

- Prije mojeg dolaska u hrvatsku domovinu nisam poznavao nikoga od Hrvata. Sada sam upoznao mnoge Hrvate i u Australiji. Među njima imam zaista mnoge velike i iskrene prijatelje. Oni se i dandanas čude što sam ja došao živjeti u njihovu domovinu, odakle su oni prije puno godina otišli radi boljeg života. Kad smo fra Petar Drmić i ja bili u Konjicu, mnogi Hrvati iz Australije pomogli su nam obnoviti samostan. Fra Petar ih je pohodio 2008. godine i bio je gost kod moje obitelji u Melbourneu jer je i on član naše obitelji.

Idete li u Australiju i jesu li ovamo dolazili vaši roditelji? Kakve su njihove reakcije?

- Rijetko idem u Australiju, svake druge ili treće godine. Moji dragi roditelji već su pomalo u godinama i, hvala Bogu, još su dobrog zdravlja. Kad budu slabijeg zdravlja, nadam se da ću ih moći češće posjećivati. Oni su već dosta puta dolazili ovamo i svuda su bili vrlo lijepo prihvaćeni. Premda nisu Hrvati, oduševljeni su ovim krajevima i ovim našim dobrim gostoljubivim narodom. Znajući koliko ja volim Hrvate, moja mama često zna reći da su Hrvati ne samo ovdje u hrvatskoj domovini, nego i u Melbourneu jako dobri ljudi i da bih trebao živjeti i djelovati među njima. Na taj bih način, kaže moja mama, mogao biti i sa svojim Hrvatima i s njima, svojim starim roditeljima.

Gramatika me je izmučila
"Premda je bilo dosta teškoća na mojem novom životnom putu, ja sam ih uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi uspješno svladavao. Prvi veliki problem bio mi je hrvatski jezik. To je težak i bogat jezik. Gotovo ga je nemoguće naučiti već zbog činjenice da ima sedam padeža, koje engleski jezik nema. Ali bio sam uporan, učio sam dan i noć i nadam se da sam dobro ga svladao, iako ga još uvijek učim.
Još jedan veliki problem za mene bio je što prije svojeg dolaska nisam gotovo ništa znao o Hrvatskoj i o Bosni i Hercegovini. Došao sam ovamo sâm, bez obitelji i bez prijatelja. Među Hrvatima katolicima prihvatio sam sasvim drugačiji novi život.
Činjenica je da sam iz jedne druge, daleke zemlje i sasvim je prirodno da se u nekim stvarima osjećam malo drugačijim od ostalih, ali imam dojam da su me ljudi u ovim krajevima uglavnom vrlo lijepo prihvaćali i poštovali, i zbog toga sam uvijek osjećao da na svoj način pripadam ovoj sredini i ovom narodu. Sasvim sam uvjeren da bez Božje pomoći sve ovo ne bi bilo moguće."

Pomažem i pravoslavcima
"Susreo sam mnoge dobre katolike Hrvate, ali moram priznati da iz mojeg lijepog iskustva u Konjicu ovo također vrijedi i za sve dobre ljude iz ovih krajeva, uključujući i Bošnjake i Srbe. Smatram da je kršćanski i ljudski dijeliti ljude na dobre i zle, a ne prema vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti.

Imao sam sreću što je fratar s kojim sam živio u Konjicu, fra Petar Drmić, imao iste stavove o ovim i drugim pitanjima kao i ja. Fra Petar ima zaista široki kršćanski pogled o svemu tome. Usko smo se povezali sa Srpskom pravoslavnom zajednicom i s Islamskom vjerskom zajednicom. Otvorili smo samostan svim našim sugrađanima i dijelili smo pomoć svima potrebitima, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost.

Član duvanjske obitelji
"Ako bih nekoga posebno izdvojio, onda je to fra Petar Drmić. Mi smo u Zagrebu tijekom rata zajedno bili bogoslovi. Još nisam znao ni jezik ni povijest ovog naroda i fra Petar mi je najviše pomogao da konačno razumijem što se u zadnjem ratu događalo. Od njega sam najviše naučio o hrvatskoj povijesti i hrvatskom jeziku. Puno mi je pomogao kako bi se što bolje spremio za ispite iz filozofije i teologije. Brzo sam postao dio njegove obitelji, koja živi u duvanjskom selu Dobrićima, nedaleko od Buškog jezera. Kad sam prvi put bio u Dobrićima, ostao sam zadivljen tim skromnim, pobožnim i gostoljubivim ljudima koje život nije mazio, ali ih je očuvala molitva i vjera u Boga."

Petar Miloš/Slobodna Dalmacija