MODERNI KAUBOJI Krave, konji, puške i mobiteli...

Pere, šta misliš imamo li iljadu grla - obrati se Ćuma bratu, pa počne računati. Imamo oko 150 na farmi u Ljubuši, isto toliko u Paklinama, pa oko dvista u Vukovskom, oko 300 na farmi u Zvirnjači, pa junce i junice na Eminovu selu... Napiši oko iljadu grla.

Šta ja znam je li se neka krava otelila ili je vuk zaklo koje tele. Ćuma i brat mu Pere, te otac Ivo razgranali su poslove nakon Domovinskog rata. Pa tako danas imaju pekaru, plinaru, benzinske crpke, motel..., a Ćuma priznaje da mu je prvih poratnih godina najveću zaradu donosio diskoklub “Adriatic” u Tomislavgradu.

Tu su svakog vikenda gostovali najpoznatiji pjevači iz Hrvatske i BiH te brojni posjetitelji od Mostara do Kupresa i od Splita do Rame. - I dojadio mi sav taj tutanj, kavge, svađe, beštimke... veli Ćuma. Pa se odlučim za stočarstvo i tu uložim novac, premda se ćaća ljutio. Ali mene povukla planina i staro zanimanje kojim su se bavili moji preci na Ljubuši.

Moj pradid Perčina imo je iljadu ovaca. A ja doguro do pet iljada ovaca. Pa se pojavila bruceloza i sve smako. Pa se prije tri godine okrenuo kravama. Nabavio sam krave vrste angus koje ne muzem, nego samo uzgajam telad i junad za meso.

A to je pašni tov, veoma kvalitetno meso koje ima svjetsko tržište - kaže Ćuma. Na polju niže sela Zvirnjače, na tromeđi općina Tomislavgrad, Kupres i Rama, na pokošenim livadama, gdje Ćumini radnici utovaraju balirano sijeno, prvo smo naišli na Ćumina kauboja, da ne kažemo čobana, Dinu Čolakovića iz Orahovice kraj Zenice.

Jaše Dino na konju ispred stada krava, oko njega psi. - Ja sam imo svoje stado, ali mi ga pokosila bruceloza, veli Dino. Pa sam osto sa ženom i dicom bez pribijene pare. Onda mi Esad reko da radi kod Slavena, pa me doveo vamo. Sad tu radim skoro tri godine, imam stan i hranu i iljadu maraka (četiri tisuće kuna op.p.) plaće.

Jedinstvena Vodenica

- Tisuću maraka - ispravlja ga Esad, pa pobroja još pet-šest kauboja iz Bosne. Tu su još Esad, Zikro, Enver, Edin, Salih... A šef nam je Vahid Vuneni. - Napiši da među čobanima ima i pokoji naš Hrvat - veli mi Ćuma. Jerbo, neki će kazat da u ovoj krizi zapošljavam samo Bošnjake. Ali oni ne znaju da je danas teže nać dobra čobana nego dobra likara ili inžinjera. Jerbo se čoban mora školovat od rođenja, mora od ditinjstva čuvat stoku, brinut o njoj i to volit. Mnogi me zovu u ovoj krizi i vele da bi za tisuću maraka čuvali krave.

A kad ih pitam šta o njima znaju, oni kažu ništa. Vidiš, na ovom prostoru Ljubuše paslo je nekada sto tisuća grla. Danas imate samo moja goveda od Kupresa do Vran planine. Mlađi su naraštaji odrasli na ćaćinim markama iz Njemačke, stoka smaknuta, pa malo ko zna o stoki. Ovi iz Bosne su čobanluk učili u kući. To su školovani čobani. Ćuma veli da mu je ljetos općina Kupres dala koncesiju na državne njive i livade u Vukovskom polju, 20 km od Zvirnjače, pa smo krenuli posjetiti i njegovu farmu u Vukovskom.

Kad tamo, imaš što vidjeti. Teče potok i na jednoj livadi voda nestaje u ponoru. Malo dalje na potoku oko dvjesto krava koje su na pojilo dotjerali kauboji Ekrem i Esad. Pa nam Ćuma otkri još jednu tajnu ovog prostora i zanimljiv prirodni fenomen čak u svjetskim razmjerima. - Ovo je rijeka Vođenica - objašnjava nam Ćuma. A zašto se zove Vođenica?

Zato što je to najkraća rijeka na svitu. Ona je dugačka samo dva metra. Jako vrilo, ali nakon dva metra toka uvire u zemlju. Onda su seljaci Vukovkog i Ravnog zatvarali ponore na polju, pa su Vođenicu vodili 2o km, sve do Ravnog i Zvrinjače. Bez toga bi ovo misto bilo pustopoljina. Imali su zanimanje vodar. A to je bio čovik koji bi svakog lita zatvaro ponore i vodio Vođenicu do Ravnog. To mi je pričo Stevo, onaj što smo malo prije razgovarali s njim. Vođenica je u ratu ostala bez vodara, pa je smanjila tok na dva metra.

No kad je Ćuma za to čuo, organizirao je mještane, pa su opet produžili Vođenicu za 12 km, a Ćuma kaže da će je dovesti još deset km, dakle do njegove farme u Zvirnjači. Ovaj fenomen svakako zaslužuje pažnju Stipe Božića. To prije što Splićani piju vodu s Vođenice koja podzemnim kanalima završava u Jadru. - Poćeraj stado na Rio Grande! - reče s konja u mobitel kauboj Esad svome prijatelju Ekremu nakon što mu je Ćuma rekao kako krave treba dotjerati na pojilo radi snimanja.

Pitamo Esada zašto Vođenicu zovu Rio Grande... “Joj, zar ne vidiš šta nami znači ovaj potok?!”, čudi se Esad. - To je za nas Rio Grande. Mi se ovdje osjećamo kao da smo u kaubojskim filmovima. Samo nam je rijeka falila i, zamisli, gazda nam doveo rijeku. Jebo te lokva, šta je lokva spram rijeke. Samo joj triba svakog proljeća začepit’ ponore.

Bošnjakinja uči srpske učenike hrvatskim jezikom

Na golemom pašnjačkom prostranstvu između Rame, Kupresa i Tomislavgrada veličine sarajevskog kantona živi oko 500 stanovnika u Ravnom, Zvirnjači i Vukovskom. U Ravnom golema škola. Stevo veli da je prije rata tu školu pohađalo više od 300 učenika. Danas ih je osmero u četiri razreda: Mitar, Edisa, Ema, Mirnes, Dženisa, Predrag, Mehmed i Slađana. Učiteljica Fikreta Fadžan dolazi tu s njima raditi iz Tomislavgrada.

U školi ni jedno hrvatsko dijete, ali sam zamijetio da je učiteljica Bošnjakinja i da djeca uče po hrvatskom planu i programu Herceg-bosanske županije, pa i učiteljica i njezini učenici govore “tjedan“ i “tisuća“. Tako učiteljica Bošnjakinja mora i srpsku djecu učiti hrvatski. No idemo do glavnog kauboja - Vunenog... Već je kasno popodne, pa je kauboj Dino dotjerao stado do štala. A tu čeka na konju, s puškom u ruci i mobitelom na uhu, glavni čovjek za sve Ćumine farme, kauboj Vuneni.

Radi se zapravo o Vahidu Vrićiću iz Tomislavgrada. - On je moja desna ruka, veli Ćuma, glavni kauboj ako ćemo po tvom rječniku. On je ko dite hranio moje pse, a onda je počeo raditi sve što treba. On je član moje obitelji, čovik bez kojega ova farma ne bi bila to što jeste. Pitam Vunenoga odakle mu taj nadimak, a on veli da je imao gustu i frčkavu kosu kao vuna, pa su ga tako prozvali. Pa mi još veli da se nikamo ne ide bez puške i mobitela. Pogledajte samo kako se zovu ova naša mista – Vukovsko, Zvirnjača, Pakline - kaže Vuneni.

To znači da tu nije lako opstat. Vukovi su nam u zadnje tri godine zaklali petero teladi, a medvidi ubili tri krave i osam konja. Moraš uvik bit na oprezu. A imamo 30 pasa i 50 konja. Ćumini kauboji imaju i svoj žargon, pa tako Vođenicu zovu Rio Grande, strance (pa i nas) gringosima, a Duvno, koje je promijenilo ime u Tomislavgrad, prozvali su El Passo. Imaju i svoj saloon gdje svrate u slobodno vrijeme.

Nalazi se na cesti prema Rami i zove se Pentagon. Zovu me neki pjevači i menadžeri koji su nastupali u mome “Adriaticu”, pa me pitaju zašto sam otišao u planinu - veli Ćuma. A kada dođu i vide ovu lipotu... Morat ću pravit ekoselo i bacit se u ekoturizam. Onaj ko jednom dođe, dolazit će uvik. Ali, lako je meni za njih. Moj je projekt prepoznao Todorić, dva puta su ljetos dolazili njegovi direktori, a sad će i on. Kod mene se može gojiti 20 tisuća grla ovog govečeta koje nije osjetljivo na niske temperature i ne traži ništa posebno.

Moje krave pasu na proplancima usred zime. Ako je zima jaka, tu je sijeno. Ovog sam ljeta pripremio 60 tisuća bala sijena. I nabavio dva traktora. Svaki košta 80 tisuća eura. Pa sam odlučio nabaviti helikopter. Ima neki američki koji košta samo 30 tisuća eura. Skoro tri puta manje nego traktor. E, nabavit ću ga, pa makar se kozom oralo - završio je poduzetni Ćuma.

Petar miloš
snimio Paun Paunović/cropix