Marina Radoš: Volim te, bola

...dok sam ja plakala u Duvnu u krevetu jer nisam upala u Zadar, pomislila sam da se ti i ja nikada nećemo složiti.

Gmizao je onaj tvoj užareni asfalt pod nogama kao lava i meškoljio se zrak obojan sivilom u teško ljetno popodne.
Ti si kao huligan u srednjoj školi. Zločest. Poročan. Neotesan. Huligan u kojeg se svi zaljube i nitko ne može odgonetnuti zašto. I sam znaš, kad djevojka voli huligana, voli ga do krvi i smrti.

Tako je nekako bilo i s nama. Znaš da su takve ljubavi najluđe.

Proveo si me kroz sve dijelove moje duše, mog karaktera i mog talenta. Od one male garsonjere u Petra Krešimira, preko onog niđe veze stana na Starom, do Radinog harema.

U ovih pet godina sam odrasla u tebi i s tobom. Ljubila tlo i ustajala se u zvijezde.

Ti si šarolik tip.

Trodnevni tulumi s motom: ''Ima rokova, dat će Bog''.
Rokovi s motom: ''Glupačo, što sve učiš u zadnji tren?''
Položeni ispiti s motom: ''Jebo majku je imam sreće''
Padanja na ispitima s motom: ''Jebo majku je nemam sreće''

Ti si bolan pakao poroka i raj zelene Neretve u proljeće. Ti si križ, ti si Stari, ti si asfalt i kaldrma.
Ti si snijeg koji nije pao tisuću godina pa se nakupio i srozao odjednom na jedno mjesto.
Ti si 45 u hladu. U hladu. Uvijek u hladu s kavom i dobrim sugovornikom.

Ti si vječna pjesma i vječni pjesnik. Ti si svaki momak koji je navratio, a mi mislile da će ostati do smrti. Ti si svaki dobri susjed.

Ti si moja ljubav potekla iz mržnje i netrepeljivosti. Moja najveća inspiracija.
Imam trideset dana da te odvolim za čitav život. Nemoj biti grub prema meni.
Ja ću te svejedno voljeti vječno. U tebi se sakriše najljepše uspomene mog života. Uvijek ćeš biti moja ladica na dnu ormara sa šarenim fotografijama studentskih dana.

Volim te, bola.