Marina Radoš: Putuj, fra Dado, super smo se družili

Ponavljalo je se redovno: ne ubij, ne ukradi, ne sagriješi bludno, poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Isto kao i u svakoj prosječnoj hercegovačkoj kući.

Ipak, u svakoj prosječnoj hercegovačkoj kući najvažnija zapovijed, ona prije svake Božje, glasila je:
ŠUTI.
Šuti materi, šuti ćaći, šuti starijem bratu, šuti stricu, šuti komšinici, šuti teti u vrtiću, šuti profesoru i šuti šefu.
Dolazimo do zaključka da poštovati oca i majku znači dugo živjeti i da ti dobro bude NA ZEMLJI, a da bi ti U ZEMLJI bilo dobro ova ''ŠUTI'' zapovijed mora biti ispred svake Božje.

Fratar je u selu prije pedeset godina bio zakon i sluga. Jedini je znao čitati i pisati. Pratar je znao kad je Božić, kad je Uskrs, pratar je davao imena djeci, pratar je liječio bolesne i pratar je uvodio red.
Onako, tipa Don Pavla iz Prosjaka i sinova. Don Pava, sve što oni imaju. Jedini iznad Kikaša.
Jedini mudriji od njega.
Don Pava je bio pravi Božji sluga. Poslan iz grada u vukojebinu da bi živio poniznost, skromnost, poslušnost i čistoću.

Danas je prosječan fratar sušta suprotnost. Da ne generaliziramo, ima još uvijek po jedan Don Pava u svakom samostanu. Jedan na prema 99.
Zna čitati i pisati. Kao i svi mi. Ali, prešišao nas je odavno. Pratar danas ne živi kao Don Pava. Pratar danas ima bolje auto od svakog u selu. Ima najviše para u selu. Pratar je i dalje zakon, ali više nije sluga.

Takvi fratri ogadiše ljudima mise i Crkvu. Bože mi oprosti i Bovka oprosti. Čovjek koji bi trebao prevoditi Božju riječ prosjeku, koji bi trebao pomagati sirotinju, ispovijedati grešnike i obrazovati djecu danas s oltara nerijetko reklamira političke stranke, iznajmljuje stanove i stalno vapi za novcem.

I onda se pojavi Božji sluga. Čovjek koji kretenu poput mene prevede Božju riječ. Čovjek koji za svakog čovjeka koji mu dođe nađe najlakši put do Boga. Čovjek koji svojom karizmom oko sebe okuplja mladež koja ga obožava. Čovjek koji liječi iznutra. Čovjek koji ti ne ponavlja svake nedjelje isto, nego tvom zatrovanom umu nađe kombinaciju koja ga otvara.

I što mi uradimo? Kad nad njime operu ruke ne vičemo mi da ga se raspne, ne daj Bože. Mi samo svi za Pilatom operemo ruke. Šutimo.

Šutimo svi, nesvjesni tko odlazi. Peremo ruke jer se bojimo za vlastiti opstanak.

Ma da... Možemo mi i bez njega. Šta fali što se tristo mladih ljudi nakon jednog susreta s njim osjeća da može sve, da treba sve i da hoće sve? Šta fali što je on izuzetak?
Nebitno ti je to.

Šuti.

A ti Dado putuj. Ne zaslužujemo mi tebe.
Mi najviše od svega zaslužujemo gledati one kojima treba samo šutjeti. Ipak je to prva zapovijed koju te nauče kad se rodiš u Hercegovini.

Marina Radoš