Marina Radoš: O čekanju

Čekaš kad će drugi put proći u WC, i dodirnuti te slučajno.
Čekaš da se vrati prijatelj kojemu je posudio auto za šaše.
Čekaš poljubac. Čekaš dodir. Čekaš riječ. Čekaš da ti mobitel zavibrira negdje u dubini torbe, između pudera i poluprazne kutije cigareta.

Čekaš da pozeleni lampica pokraj njegovog imena na chatu. Da ti lajka sliku prije nego što napiše poruku.
Čekaš da se pojavi ono 'tipka' na Whats Appu. Čekaš poziv. Čekaš poruku. Čekaš glas.
Čekaš korak.
Čekaš informaciju. Čekaš reakciju prijateljica njegove bivše. Čekaš komentar njegove bivše.
Čekaš da te stavi na tisuću minuta. I dadne ti šifru od fejsa.

Čekaš ono prvo 'volim te' koje on provuče kroz zube kad se napije na momačkoj večeri nekog prijatelja koji se ženi mlad.
Čekaš orgazam. Čekaš noć. Čekaš jutro.

Čekaš ispit. Dan. Događaj. Novu pobjedu ili novi poraz.
Čekaš vikend. Čekaš kraj veljače. Kraj rokova. Čekaš ljeto.
Čekaš diplomu, čekaš posao, čekaš prvu plaću.
I ugovor na neodređeno. I prvi kredit čekaš.
Čekaš prsten.
Čekaš svatove.
Čekaš jabuku i da se raziđu. Čekaš i fotografije s vjenčanja.
Čekaš mjesečnicu. Pa onda čekaš bebu.
Pa čekaš da ti izađu dani da se ofarbaš. Pa čekaš da bebi prođu grčići.
Pa čekaš da beba kaže 'mama'.
Pa čekaš da beba prohoda. Da te prepozna i da ti pruži male debele ručice.
Onda čekaš da beba dobije bracu.
I uvijek čekaš. I uvijek je lijepo.

Ima li išta tužnije, sramotnije, niže i ružnije na svijetu i u ovom našem životu nego prestati čekati?
Ima li jadnijeg života od onoga u kojemu nema što i tko da se čeka?

Marina Radoš