Marina Radoš: Moj život s Teslom

Sjećam se kako mi je strina Ljuba, koja me je tada čuvala, stavljajući mi makarone u tanjur rekla: ''Sad ovo poručaj, doć će ti ćaća i onda ćete ić' vidit' bracu u bolnicu.''

To je bio najveći poraz mog petogodišnjeg života! Odmah sam zaključila kako će me sada mama i tata otpisati kao zadnjeg jazavca jer su dobili novo dijete.

Tih dana je tvrtka Barbie izbacila najnoviji model barbike: Sirenu. I to mi je bila jedina utjeha tog kobnog dana. Tata je izvadio Sirenu iz gepeka i odmah sam zaboravila duševnu bol zbog rođenja tog malog čupavog stvorenja koje će mi oduzeti svu roditeljsku ljubav, igračke i pažnju.
Strine, tetke, babe, susjede, pratetke i ujne danima su dolazile vidjeti malog i donosili mu gegice. Maštala sam o tome da jednog dana samo dođu ovi iz bolnice i vrate ga sebi, da nastavimo živjeti normalno.

A on je rastao. I postao mi je čak sladak.
I jednog jutra je imao visoku temperaturu. Ja sam gledala izbor za miss snimljen na kaseti, a mater ga je mazala rakijom. I dalje se sjećam samo kako sam već tri dana u Seonici kod druge strine, a braco i mater su u Splitu u bolnici jer je mali dobio konvuzije od temperature. I rekli su tada: Falit će mu nešto, misleći da neće vidjeti dobro, čuti ili hodati.

Ali ni kasnije, kada je prohodao nismo se previše sprijateljili. On je bio u uroti protiv nas odraslih s mojom stričevkom Miom i rozim zekom Pupedaćkijem. Obožavao je krmad i lego kocke.
Kuća je bila puna kalendara Šišović sa slikama živih svinja, plišane krmadi i lego kocaka. Ja sam znala sve njegove mračne tajne i pravila njegov dosije. Jednom je razbio kuglicu s bora i ucjenjivala sam ga s tim punih tri mjeseca.

Crtao je Pokemone i bio najbolji crtač Čarizarda u vrtiću, pa je svaki dan imao po tri narudžbe Čarizarda. Prvi put smo bili ujedinjeni kada je Ash izgubio od Ričija u finalu Pokemon lige, a drugi put i zauvijek ujedinjeni smo postali kad smo dobili Simbu.
On je sve što ja nisam.
Njega izgonimo iz kuće u birtiju, a mene su ugonili iz birtije u kuću.
Od njega njegovi iz razreda prepisuju zadaću, a ja sam trčala u gimnaziju da bi je prepisala od Gabrića. On svaki dan uči po satak, a ja sam učila satak pred kontrolni. On se ne svađa s roditeljima.

Ne puši u sobi i WC-u. On ne odustaje sa Orbitreka za tjedan dana. On poludi svaki put kad ga nazovem i pitam: Koliko je majica ako je snižena 25%?
Znam da mu idem na živce. Ja, Karleuša, moje poruke subotom sa upozorenjima, i moja 'životna iskustva' koja mu prenosim da ne pogriješi, a on je duplo zreliji od mene sa svojih 18 godina.

On je brat u svakom smislu te riječi.
Jednom mi je netko rekao da je život bez sestre prazan. Ali ja danas u tom čupavom idiotu imam sestru. Sestru koja me zagrli kad dođem iz Mostara i zamrzi svakog mog bivšeg čim ga ja zamrzim. Sestru koja me izvlači i brani pred roditeljima. Sestru koja mi pravi kavu 'kad je meni loš dan.' Sestru koja mi šalje pare s hej računa.
Obožavam sve njegove vrline koje ja nemam, njegovu predanost i preciznost, upornost i zalaganje.

Ali još više njegove mane koje je pokupio od mene. Imam produžetak sebe u nekome ko će jednog dana biti veliki čovjek.
Inače poslovica ide ovako: Sestra bratu uvijek rada, a brat sestri kako kada.' Kod mene i Tesle je ovako: Ivan sestri uvijek rada. Marina bratu kako kada.'
Ino voli te sestra, iako ćeš me sad nazvat i reć: ''Ne piši patetiku o meni, odznačit ću se.''

Piše: Marina Radoš