Marina Radoš: Dvadeset tri (23)

Prije točno 23 godine.
Nisam se sitila da će mi se kupovat samo jedan dar za Božić i rođendan.
Ime mi je dao tata. Marina mu zvučalo lipo.
Kaze mi neki dan: "Moja Marina, ko da sam ti jučer davao 100 kuna samo da pojideš jelo, koliko si slaba bila i nisi tila ist. Ti bi odbila i jelo i pare. Ko bi reko da ti se danas neće moć napripravit ni jela ni para."
Rano sam progovorila (stvarno cudno) i rano naucila slova. Pisati još nisam naučila.

Zadnjih pet ili šest rođendana provodila sam isto. Stol. Društvo. Šampanjac. "Sedeo je s njom" za Marinu koja slavi rođendan. Zabava.
Kako sam samo požurila. Jedva dočekala kraj srednje, vozačku dozvolu, one prave momke, opasne frajere, autošaše, samostalni život koji se ogledao u tome da nema matere da ronza kad si oprala suđe... Stanšaše.
A negdje u dubini moga bića svirao je Plavi orkestar, ja od rođendana pa do rođendana čekam samo poziv tvoj..
Toliko dočekanih i nedočekanih poziva. Toliko patetike. Toliko moje gluposti. Toliko losih izbora...
Nema se više vremena za to. Život je počeo juriti kao brzi vlak.
Ne okrenem se, rađaju se djeca kojima sam teta, moj mali brat se brije, moje kumče, moja mala bebica sama sebi uključi Kralja lavova na You Tubeu.
Ivin Luka već ima dvije godine... Kiki će ovih dana roditi drugu curicu...
Zadnji put sam ovako puhala svjećice prije trinaest godina.
I vise nikad do danas. Poletjela sam odrasti i odbacila bebaste torte. Sasvim drugacije isplanirala zivot.
Brusila mladost o bezvrijedne stvari, ljude i događaje.
"Trošila sam život kao šećerni štap, sladak i lijep. I šarala i varala i stvarala bol, i vukla vraga za rep"
I sve je prošlo.
Nije bitno koga u životu izaberete, i koga volite, nego je bitno tko je vas izabrao i zavolio, tako pogresnu, lucidnu, neshvaćenu, i neotesanu.
Samo su ti ljudi vrijedni vaše ljubavi. A ja ih imam.
Protekle godine sam upoznala divna stvorenja, fantastične novinare, divne žene, pjesnike, sportaše, muzičare, divnu djecu, divne babe...
Savršene momke koji su mi umjesto poruka: "Bona igram bele, pričekaj sat vrimena", pisali pjesme. Prave pravcate pjesme. Poeziju.
Protekle godine su iskristalizirali oni najvrijedniji ljudi iz otopine lažnih prijatelja, koje od sad čuvam kao zadnju cigaretu u kutiji.
Probudila se u meni ta curica od deset godina neki dan, kad sam u trgovini u blizini stana otkrila gumene bombone u rinfuzi.
Čovječe, samo stavljas u kesu i vagaš! Kakvih god oćeš! Staviš kilo, a nema matere da ti govori kako ćeš pokvarit želudac.
Dobro je, ta mala još postoji u meni. Još vjeruje u mene. U moje snove. U moje prijatelje.
Još mašta da će biti opasna novinarka kojoj će srbijanska mafija prijetit na telefon. Morbidno. Štaš.
Još vjeruje u ljubav,iako su odraslu verziju nje sto puta izigrali. Još pruža prilike da ta odrasla Marina shvati tko su bili oni dobri momci koji su njoj bili pizde.
I neću joj dati da opet požuri, pa da ju za tren oka u ogledalu dočeka neka umorna izborana žena.
Morat cu tu curicu nagovoriti da ostane tu dok god sam živa. Ta curica me pokreće i ne da mi gledati unatrag.
Hvala vam na cestitkama. Nađite i vi u sebi tu curicu, koja ce se obradovati necemu banalnom. Koja će usporiti život koji juri.
Isus Krist je sa mnom, zemaljskim crvom i seljankom iz Duvna podijelio rođendan.
On sa svim ljudima djeli svoju ljubav, milost, snagu i sve ono što je dobro i lijepo, samo što mi većinom primjećujemo samo loše stvari koje djelimo sami među sobom.
Neka se s malenim Isusom u kući svakog od vas rodi ljubav, zdravlje i blagoslov.
Sretan vam Božić.

Marina Radoš