Marina Radoš: Dom

''Bona, jedna loza - isti geni. I svi od jedne zemlje. I pretvoriš se u istu zemlju. Krv jedne krvi. Mliko jedne krave. Voda iz iste čatrnje. Krumpir s iste njive je jeo moj ćaća, i ćaća njegovog ćaće. Isti krumpir jedeš i ti i tvoj brat.''

Nikad nisam shvaćala taj ljudski nagon koji vraća tijelo na zemlju na kojemu je nastalo.
Sve dok se ja nisam počela tako osjećati.
Fine su večeri u Mostaru.
Izađem ponekad na balkon i gledam zvijezde. Nema ih šugavijih. Valjda je to zato što je previše svjetla okolo, pa se ne mogu dobro vidjeti.
Nedavno su na televiziji najavili neke 'spektakl zvijezde' i pozvali su žitelje jugoistočne Europe da ih izađu gledati.
Izašla ja. Nigdi ništa.
Sjetim se onda jedne sasvim obične večeri.
Zvijezde iznad Buškog jezera. Spektakl bez ikakve najave meteorologa i astronoma. Milijuni velegrada u visini koji se koprcaju na tamno plavom baršunu iznad vode.
Zvijezda iznad duvanjskih sela.
Čarolija. Koliko ih samo ima. Gase se, pale, padaju i uzdižu se. Eksplodiraju i množe se.
Legneš na krov ili na guvno, sam ili u paru, a iznad tebe trilijun dijamanata.
Treba ih pokazati nekome tko veliča svjetla Beograda, Beča i Vegasa.

Kontam da sam počela stariti, čim o ovome pišem.
Dom je samo jedan.
Kuće, stanovi, vikendice i automobili su materija. Dom je osjećaj.
Dom je pripadanje. Dom je ljubav koja te ne izdaje.
To je ono malo zaostalo Duvno u kojem si se rodio. To je ona kuća u komšiluku koji ne može jedan drugog očima da vidi. To je ono bućalište na kojemu si oderao kožu sa koljena i na njoj ostavio čitavo svoje djetinjstvo.
To je ona provincija iz koje maštaš otići, a kasnije se čitav život želiš vratiti u nju.
To je ona zabit kojoj se rugaju fetivi Splićani, Zagrepčani i Mostarci koji takve zvijezde ne viđaju ni teleskopom.
To je ono polje na koje si prostro svoju dušu, kao veliku plahtu preko kreveta.
To je ona gimnazija u kojoj si ostavio svoje prožvakano srce.
To je ona djevojačka soba s vratima koju si uništio posterima iz OK-a.
To je onaj tvoj kutak u kojemu si živio čitavu srednju školu, i izlazio samo jesti i piškiti.
To je onaj krevet na kojemu si odbolovao sve svađe s glupim, staromodnim i zaostalim roditeljima.
To je onaj jastuk koji je popio više suza nego što u bunar stane.

To je ono pašče koje zadovoljno laje u ponoć, a ti mu u snu govoriš: 'Jebo ti pas mater'
To je ona pušanija koju gledaš sa prozora dok cvrči vatra u peći.
To su ona drva koja ložiš devet mjeseci, a preostala tri cijepaš.
To je ona materina kutija od suhih kolača koju je donijela tetka iz Beča, pa ona u njoj sada čuva konce i igle.
To je onaj kruh koji miriše na vatru.
To je onaj burek. To je ona čorba koju mrziš kao dijete, a kasnije o njoj maštaš jedući šiptarske picete.
To je tvoja kuća. To je tvoje polje. Tvoja planina u kojoj se igraju zečevi.

Idi za svojom sudbinom ako više nema krumpira na Markovači. Idi za kruhom ako ga nemaš čime kupiti. Ali nikada ne idi od sebe.
Jer si ti taj koji je tu rođen. Taj koji nikad neće biti Nijemac, Austrijanac, Švicarac, Šveđanin, Norvežanin, Splićanin, Mostarac, Zagrepčanin ni Amerikanac.

Ali se jednom vrati.
I moraš se vratiti svojoj duši koja je još uvijek prostrta preko polja, kao ponjava na krevetu u kojemu si odbolovao vodene kozice.

Marina Radoš