Marina Radoš: Ako ne možete normalno živjeti, nemojte ostajati ovdje

Jedan od onih luđaka koji želi da mu djeca odrastaju ovdje negdje, da budu tamnoputa i lijepa, da jedu paradajiz iz Bovkine bašče i da govore našim jezikom i da nikada i nigdje ne budu stranci.

Znam da sad od mene očekujete da ću napisati poetski tekst - ostajte ovdje, nikakva Njemačka nema ono što imamo, pogledaj ovo more, pogledaj šume Bosne, pogledaj duvanjsko polje kad se vraćaš sa Prisike, pogledaj drvored mostarskih lipa i lijepe žene koje prolaze kroz grad.

Da sam još uvijek na nekim pogrešnim stranama, ili zanesena utopističkim uvjerenjima rekla bih vam ajmo ostati svi. Ajmo promijeniti nešto. Ali, ne... Što ćemo mi promijeniti kada svakih 50 godina gradimo jednu te istu kuću. Odakle nama volja da vjerujemo da će bilo što biti bolje ili drugačije?

Moj prijatelj odlazi u Njemačku i ostavlja suprugu dok se malo ne snađe, te kaže meni: kako ću izdržati godinu dana bez svoje žene i djeteta.
Lipo, bokte. Evo šta meni fali?

Moj Petrusina je pola mog života bio 1000 kilometara udaljen od mene, ali sam drugu polovinu života provela s njim. I garantiram da je uvijek o meni znao više i više se družio sa mnom nego nego veliki broj tata koji su noći provodili u birtijama ili na 'poslovnim putovanjima'. Zimi nam je pravio klizališta iznad Mokronoga, ljeti se po deset dana pekao na plaži da antitalenti nauče plivati, i kad bih napravila neki belaj u školi, više sam strahovala od njegovog poziva nego od sto materinih šipki i kajiša.

Imam 25 godina i nikad mi ništa nije falilo. Nikad.
Svi oni koji vas danas pozivaju da ostanete ovdje, svi oni koji vam udaraju na srce pjesmama, domoljubljem, lokalpatriotizmom vama nikad ništa nisu dali ni omogućili.
Ako ne možete normalno živjeti, nemojte ostajati ovdje. Potražite svoju sreću negdje drugo. Vidjeli smo da nema nade, nema je, koliko god obećanja čuli.
I ne dopustite da vas love na srce. Da vam ovih dana pričaju kako vi nekoga ili nešto ostavljate.

Dom je tamo gdje je srce. Tamo gdje je sreća i spokoj. Moj dom je i u Duvnu, i u Mostaru, i u Splitu, i svugdje gdje je ostao komad mene. Svugdje gdje sam dobrodošla.

I moje kolege novinari, vjerojatno da popune program, skastili se ovih dana praviti reportaže o tome kako odlazimo. Isto kao da je novinar nekad nešto mogao promijeniti. Kao da velike vođe boli briga za novinarom i sirotinjom koja odlazi.
Ovih dana vas pozivaju da ostanete oni koji se osjećaju sigurnima. I koje ne boli neka stvar hoćete li vi sutra imati ditetu dat 750 KM za semestar. Gledaj sebe, gledaj svoju ženu, gledaj svoje dite.

Nema tog duvanjskog polja, nema te planine, nema te pjesme ni šume koja će vama omogućiti bolji život.
Od domoljublja se ne živi, ili žive oni najpokvareniji među nama. Svoju sudbinu u ruke svoje - barem mi nikad nismo bili kukavice i nikad se nismo bojali rada.
Oni koji mogu opstati u ovoj grebeno dolini suza, ostat će ovdje.
Oni koji ne mogu, pustite ih da prežive. Tko si ti da nekoga vataš na srce i govoriš mu da ostane i crkne od gladi?

A Duvno će uvijek biti tu. Uvijek će biti jedan godišnji odmor da dočeka snijeg u Duvnu i da povedeš svog sina iznad Mokronoga i napraviš mu klizalište za sanke. Čisto da on nikad ne zaboravi tko je i odakle je, dok živi na nekom manje lijepom, ali boljem mjestu.

I ipak, ne može emotivac protiv sebe: Vratite se ovdje, ponekad. Navratite. Kad dođete u penziju dica vas svakako neće moć očima, a vi ćete se nagledati Duvna sa Prisike.