Dašak moga zavičaja: Šugeljuše

A kad je njegova kći Maja ušla u ured i umilnim glasom i poznatim osmijehom zatražila novac za nove patike, najmanje pete ove godine, izgovorivši umiljato:

- Molim te, tata! Trebaju mi tamnocrvene. Ajde, nemoj se šugati.

Ivan je udovoljio kćerinoj zamolbi, a ono „šugati" vratilo je ga u djetinjstvo i oživjelo sjećanja.

Tih šezdesetih godina, kada je on sa svojim vršnjacima išao u školu, nosio je na nogama gumene opanke zvane „šugeljuše", a bile su nisko na ljestvici kakvoće, odmah iza „bosonogaca". Neki su nosili kvalitetnije borovo-bate, dok je malo njih imalo cipele. Dolaskom cipela u selo, pojavila se i ljubomora, zavidnost i zavist kao uobičajena popratna pojava svakog ljudskog napretka.

Svi u kući su ustajali jako rano. Majka bi im spremala uobičajeni doručak, udrobljeni kruh ispod sača u svježe skuhanom mlijeku. Ništa ljepše nije bilo od te „drobe" kako su je zvali. Nisu se nimalo premišljali za odjeću, i ona je bila svaki dan ista, štofane hlačice sašivene na „singerici" strine Ruže i pleteni ili šivani kaputić, pa suknene čarape ispletene u dugim zimskim večerima.

Kuća je odzvanjala od zajedničke jutarnje molitve, a najljepše je zvučala zadnja rečenica što su je djeca izgovarala s radošću. „Zahvaljujem Ti Bože na svim Tvojim dobročinstvima, navlastito zato što sam ovo jutro zdravo i veselo osvanula i želim ovaj dan Tebi posvetiti". Uslijedilo bi brzinsko križanje i odlazak u školu.

Velika skupina djece radosno je gazila duvanjsku rosu i udisala svježi zrak koji zna štipati nosnice i zarumenjeti obraze, a u vesele dječje oči unijeti bistrinu gorskih potoka, te izmamiti osmijehe i radost što prkose životnoj grubosti.

I tog jutra Ivan je obuo svoje šugeljuše bez ikakvog zanovijetanja. Znao je on da mater dobro pazi na očevu zaradu i sprema građu za novu kuću. Uvijek se Ivan dobro osjećao u svojoj koži i bio poslušan i dobar učenik. Učitelj ga je posebno hvalio, što je prilično ljutilo njihovu prvu susjedu čiji je sin Luka, Ivanov vršnjak, često prozivan zbog nerada i lošeg vladanja, a prvi u selu je obuo cipele i nosio kožnu školsku torbu dok su ostali knjige nosili u tkanim torbama, zobnicama.

Ivan se volio družiti s učiteljevim sinom, bili su pravi mali prijatelji. Luka je zavidio Ivanu, kako na ocjenama tako i na društvu. Tog jutra je krenuo u napad po već smišljenom planu. Šepureći se kao puran, prišao je Ivanu i porugljivim glasom privukao pozornost većine izgovarajući:

- Pogledajte, odlikaša - šugeljaša!

Nastao je tajac. Luka je likovao, pokazujući svoje nove cipele i smješkajući se vjernom prijatelju koji je nosio njegovu kožnu torbu gledajući ju s divljenjem. Ivan je osjećao nelagodu pred upitnim pogledima djevojčica. Obrazi su mu se zažarili, ali je ostao miran dok je mala gomila priželjkivala svađu ili tuču, bar malo zabave? Tišinu je prekinuo učiteljev sin obrativši se Luki:

- Bolje odlikaš u šugeljušama, nego šuga u cipelama.

Žamor i prikriveno podsmjehivanje narušilo je glasno ponavljanje Lukina prijatelja koji je u trenu prešao u novi tabor uzvikujući:

- Šuga, Šuga! Luka je Šuga!

Svi su znali kako je Luka tog dana dobio nadimak koji će nositi cijeli život. Tako je to u ovom kraju. I Ivanova rodica Kata sada se odvažila i prešla u obranu govoreći Luki:

- Silo rugo na srid puta pa se svakom ruga.

Sada je Luka mijenjao boje ne snalazeći se u neočekivanoj ulozi poraženog, ali i ne sluteći kako ga je jedini Ivan žalio. Nešto se u Ivanu bunilo protiv oholosti i grubosti, ali je masu uvijek bilo teško zaustaviti.

Otada se Ivan divi ljudima koji imaju hrabrosti istupiti iz mase u obranu istine i zaštitu slabijih. On ih zove ljudi - svjetionici. A nije da ih nema?

Iva Bagarić/Tomislavcity