Tea Turalija Mihaljević: Pomozite mi da spasimo ovaj dio naše baštine koja izumire

Taj običaj tetoviranja u našim krajevima dio je kulturne baštine, fenomen kojem treba pridavati veću pažnju, očuvati ga i educirati javnost o istom. Upravo nas je entuzijazam naše sugovornice Tee Turalije Mihaljević, čiji je ovo, može se reći, životni projekt, nadahnuo da kroz razgovor više saznamo o spomenutom.

Za početak se predstavite i recite čime se točno bavite?

Moje ime je Tea Turalija Mihaljević. Po struci sam profesor engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Radim kao prevoditelj. U svoje slobodno vrijeme bavim se sakupljanjem fotografija i priča posljednjih tradicionalnih tetovaža Hrvata katolika.

Već 4 godine istražujem tu temu, te sam intervjuirala više od 200 tetoviranih osoba, koji su tim tetovažama obilježili svoj nacionalni identitet i svoju vjeru. Bavim se dokumentiranjem naše kulturne baštine. Tražim osobe koje na sebi imaju posljednje tradicionalne tetovaže, Hrvate katolike koji su tetovirani kao djeca kako bi sačuvali svoj identitet.

Obilazim sela i tražim ljude koji će mi ispričati te dosada nikada neispričane priče koje su dio svih nas, naša kulturna baština koja je stara preko 2000 godina. Sama sam krenula u istraživanje. Shvatila sam da je to jedinstven običaj u Europi, koji je preživio stoljeća i stoljeća i da nestaje. A mi nismo bili svjesni toga i radije smo tetovirali strane simbole čije značenje ne znamo, a naše smo prepustili da izumru.

Kako ste počeli istraživati ovu tematiku? Jeste li sami u ovome, odnosno je li još itko prepoznao ovaj projekt?

Sve je počelo 2008. na studiju u Zadru , kada sam spoznala vrijednost naših tetovaža dok sam prijateljima povjesničarima umjetnosti i arheolozima pričala o našem jedinstvenom običaju.

Shvatila sam da mnogi ne znaju za tetoviranje na ovim prostorima, iako je ono dokumentirano još za vrijeme Ilira koji su to prakticirali. Počela sam sa istraživanjem nakon što sam poslikala par osoba sa Kupresa. I sama nisam znala dovoljno o tome da bih drugima objasnila, pa sam počela pretraživati na internetu kako bih pronašla bilo što vezano za tetoviranje Hrvata.

Zatim sam sve članke koje sam pronašla odlučila staviti u jednu Facebook grupu da ne moram iznova tražiti. Nakon toga se rodila ideja da preko grupe Tradicionalno tetoviranje Hrvata pozovem sve članove da mi pošalju fotografije i priče onih koji su tetovirani, jer nisam mogla sama obići cijelu BiH i Hrvatsku.

Mnogi su se odazvali mom pozivu i sada imam oko 7000 članova u tri grupe na Facebooku koji sa mnom skupa rade na arhiviranju naše kulturne baštine, tradicionalnog tetoviranja po gradovima i općinama.

Preko Facebooka mi se pridružio još jedan strastveni sakupljač i zaljubljenik u tetoviranje, koji sa mnom skupa uređuje grupe i vodi blog o prastaroj tradiciji/običaju tetoviranja u Hrvata (http://tetoviranicovjek.bloger.hr). Njegovo ime je Branislav Knežević, Sarajlija koji živi u Njemačkoj i bez njegove pomoći ne bih toliko postigla. On odrađiva onaj teoretski dio, posjećuje muzeje i iskopava davno zaboravljenu građu, sve ono što je ikad zapisano o tetoviranju, članke, doktorske radove, fotografije i to objavljuje na našim stranicama i blogu.

A ja idem na teren i razgovaram sa bakicama i djedovima koji na sebi nose te znakove i zapisujem njihove priče. Malo je takvih ljudi koji svoje slobodno vrijeme troše na arhiviranje naše baštine, ali to je nešto što nam se uvuklo pod kožu i ne ide više van. Ja i Branislav smo također tetovirali iste simbole koji su imali naši stari i ponosimo se time. Želimo da svi prepoznaju da je to što imamo važno i neprocjenjivo, i ako se mogu Maori i Japanci ponositi svojim tetovažama, možemo i mi.

Kada u našim krajevima počinje tetoviranje? 

Tetoviranje je u ovim krajevima starije od 2000 godina. Grčki povjesničari su zabilježili da su se Iliri tetovirali, a čak su i nađene igle za tetoviranje u ilirskim grobovima. Zanimljivo je kako je taj običaj preživio sve do danas i koje je promjene prošao. Engleska spisateljica Edith Durham je uspoređivala motive na ilirskim grobovima u Albaniji sa tetovažama katolkinja u Jajcu, te je zaključila da su nevjerojatno slični. Kod Slavena nije zabilježeno tetoviranje.

Znači, moglo bi se reći da smo mi to preuzeli od Ilira ili smo mi ti koji to nikada nisu ni napustili. Zanimljivo je i to što neki narodi, npr. Kurdi imaju iste tetovaže kao i mi. Imaju iste simbole na istim mjestima, npr. križeve na rukama, ili plave točkice na obrazima. Zanimljiva činjenica za one koji podupiru naše Iransko podrijetlo. Mnoge tetovaže drevnih naroda su jako slične, ako ne identične.

Kakva je razlika između tetoviranja u Hercegovini i Bosni?

Razlika je u upotrebi materijala i smjesa za tetoviranje, te u motivima koji se tetoviraju. Koliko sam primijetila u Hercegovini su to većinom križevi, krugovi i narukvice, dok su u Bosni to puno bogatiji i brojčaniji simboli- kombinacija grančica, sunca, križeva, ograda, klasja, narukvica itd.

Što se tiče smjesa za tetoviranje one zavise od sela do sela, ali evo nekih specifičnih smjesa, npr. -u Hercegovini se koristi kalup od jasenove kore, - u Rami mlijeko od crne ovce pomiješan sa ugljenom, ugljen i med, - u Kupresu mlijeko od žene koja doji muško dijete, u Kraljevoj Sutjesci mlijeko od žene koja doji dijete plavih očiju ili sveta vodica, u Gučoj Gori se miješa pljuvačka sa ugljenom devet dana prije Sv. Josipa, u Jajcu se miješa jaje u smjesu, itd.

Zanimljiv je još jedan detalj iz Bosne koji sam primjetila na više osoba, a to je tetoviranje plave točkice na obraze. Kada vidite jednu osobu s tim znakom, možda vam ne upadne u oko, ali kada primjetite više od 20 osoba onda vam i ta točkica dobije značenje. To je vjerojatno bio znak raspoznavanja,ali je isto tako moguće da vuče korijene iz davne prošlosti jer sam i u drugim kulturama viđala takve znakove.

Koje sve tehnike postoje i koje su najpopularnije?

Bocanje, sicanje ili tetoviranje se izvodilo užarenom iglicom koja bi se umočila u jednu od gore navedenih smjesa. Zatim bi se tom iglicom bocalo po koži na koju bi se prethodno iscrtao simbol. U većinu smjesa bi se miješao ugljen, a ostali dodaci su varirali od kraja do kraja. Tetoviranje se izvodilo grupno ili pojedinačno na određene dane. Većina osoba koje sam ispitala tetovirana je na blagdan Sv. Josipa 19. ožujka.

Taj dan je zanimljiv zbog ekvinocija, koji se slavio u mnogim kulturama, a kojeg su kod nas nastavili slaviti samo pod drugim imenom kada je kršćanstvo došlo na ove prostore. Inače, Sv. Josip je odlukom Hrvatskog sabora 1687. godine proglašen zaštitnikom hrvatskog naroda, pa su možda Hrvati smatrali da je na taj dan tetoviranje najučinkovitije u zaštiti.

Tetoviranje se još izvodilo na Blagovijest 25. Ožujka, na Veliki Petak, na Sv. Ivu, općenito u Korizmi ili na proljeće kada se, kako neke bakice kažu „sve prima najbolje i brže zarasta". Neki su tetovirani prije nego su ih roditelji poslali u ispašu sa stokom u planine, kako bi znali što su u slučaju da ih otmu. Većinom su svi tetovirani kao djeca, od 3 godine pa sve do 20 godina. Najviše između 7-14 godina.

Rekli ste da su vam društvene mreže dosta pomogle u popularizaciji tradicionalnih tetovaža. Zašto vam se Facebook stranica zove Hrvatske, a ne Katoličke tetovaže?
Za sve je kriv " face", rekoh jednom. Da nije Facebooka ne bih uspjela prikupiti toliko fotografija i materijala. Ja sama nisam u mogućnosti proputovati cijelu BiH i Hrvatsku, ali zato svi mogu poslati fotografiju iz svoga kraja i obogatiti našu grupu novim simbolima i pričama da se ne izgubi to znanje.

Osobe koje sam intervjuirala izjasnili su se kao Hrvati i katolici. Po tome sam grupu mogla nazvati hrvatske katoličke tetovaže, ali u ovoj priči ima taj pretkršćanski dio koji ne možemo zanemariti pa sam ostavila samo hrvatske. Po mom saznanju crkva nije nikad podupirala tetoviranje, ali su vidjeli da služi svrsi u vrijeme Osmanskog carstva, pa su ga ostavili.

Tetoviranje se nije izvodilo u crkvi nego po domovima i ono nije bilo nigdje propisano. To su radili zato što su željeli nastavljati tradiciju svojih predaka. Da ne spominjem mnoge simbole koji nemaju veze sa katoličanstvom, iako se među njima često pojavljuje križ, koji je opet stariji od kršćanstva. Mislim da je s vremenom to postalo katoličko i hrvatsko, a o tome kome je zaista pripadalo u davnoj prošlosti ostaje povjesničarima da istraže.

Ova tema je svakako nedovoljno istražena i zaboravljena od svih. Ćiro Truhelka je o tome pisao u 19. stoljeću, a Mario Petrić je napisao doktorski rad na tu temu. A ja želim napisati knjigu o tome što je od tetoviranja danas ostalo i kako se ono pomalo vraća na ruke naših mladih.

Po meni, neka svatko pronađe u njima ono što želi, bio to taj hrvatski, katolički ili ilirski element. Ja sam to napravila kako bih održala tradiciju svoje obitelji i svog naroda. Moja baka i prabaka su tetovirane, pa mi je bilo prirodno da i ja to napravim. Voljela bih da i moja djeca jednog dana imaju isto. Naše podneblje je tako da slabije znamo o svom nasljeđu, nego o drugim kulturama. Recimo, ljudi tetoviraju znakove iz drugih kultura, koje su im možda egzotične,a ne znaju za svoje.

Što mislite, kako informirati javnost i time popularizirati ovu tradiciju, koja je zaboravljena?

Kao prvo, svaka osoba koja ima nekog tetoviranog u obitelji treba znati kako i zašto je netko tetoviran, jer to pripada povijesti te obitelji. Mnogi su dopustili da im umru bake i djedovi, a da ih nikad nisu poslikali ili pitali zbog čega su tetovirani i što ti simboli predstavljaju. Time se gubi jedan dio povijesti njihove obitelji, al i svih nas kao jedne cjeline koja dijeli iste običaje. Kao drugo, država treba raditi na zaštiti tih simbola, jer su oni kulturna baština.

Maori na Novom Zelandu su dobar primjer kako zaštiti tetoviranje kao kulturnu baštinu. Njima je to sveto i žele da to i ostali poštuju, a tako bi trebali i mi.Treće, svi tattooshopovi na našim prostorima bi trebali imati ponudu tih simbola i njihovo objašnjenje, jer danas nažalost nema puno tih osoba koje znaju tetovirati na taj stari način, pa se moramo poslužiti modernom tehnologijom. Ako u ponudi imaju kineska slova i njihovo značenje, neka uvrste i hrvatske tetovaže i njihovu simboliku koja je dio našeg identiteta.

Što mislite, kako informirati javnost i time popularizirati ovu tradiciju, koja je zaboravljena?

Kao prvo, svaka osoba koja ima nekog tetoviranog u obitelji treba znati kako i zašto je netko tetoviran, jer to pripada povijesti te obitelji. Mnogi su dopustili da im umru bake i djedovi, a da ih nikad nisu poslikali ili pitali zbog čega su tetovirani i što ti simboli predstavljaju. 

Time se gubi jedan dio povijesti njihove obitelji, al i svih nas kao jedne cjeline koja dijeli iste običaje. Kao drugo, država treba raditi na zaštiti tih simbola, jer su oni kulturna baština. Maori na Novom Zelandu su dobar primjer kako zaštiti tetoviranje kao kulturnu baštinu. Njima je to sveto i žele da to i ostali poštuju, a tako bi trebali i mi.

Treće, svi tattooshopovi na našim prostorima bi trebali imati ponudu tih simbola i njihovo objašnjenje, jer danas nažalost nema puno tih osoba koje znaju tetovirati na taj stari način, pa se moramo poslužiti modernom tehnologijom. Ako u ponudi imaju kineska slova i njihovo značenje, neka uvrste i hrvatske tetovaže i njihovu simboliku koja je dio našeg identiteta.

Poruka za kraj?  

Pomozite mi da spasimo ovaj dio naše baštine koja izumire.  Ne dopustite da umru posljednje osobe koje nose te simbole u vašem kraju. Tražite ih, fotografirajte, skicirajte simbole i intervjuirajte ih jer će taj dio povijesti umrijeti snjima ako se ne zabilježi. Ako vi to ne napravite nitko drugi neće. Tako ćemo svi skupa napraviti arhivu tradicionalnih tetovaža po općinama, gradovima i selima, arhivu kulturne baštine koju nije moguće pronaći u bibliotekama ili muzejima.

Zamolila bih vas da prikupljene materijale pošaljete na email adresu: [email protected] ili na Facebook grupe:Tradicionalno Tetoviranje Hrvata i TraditionalCroatianTattoo.     

Isto tako možete nas pratiti na Flickr-u i Tweeter-u pod nazivom TraditionalCroatianTattoo.             

Širite riječ o tome i ponosno tetovirajte naše simbole na svoju kožu!

Izvor: hum.ba