Priče iz Hercegovine: Ima li od cmilja para?

Svako pravilo ima iznimku, bilo zemaljsko ili nebesko. Tako se dogodilo da se voda s rašnjanskog polja nije povukla kad je bilo očekivano, čak ni mjesecima poslije toga nije se "otvorila Pećina". To je ocijenjeno - čudom, i posebno je ubilježeno u kronikama župe, te u publikacijama koje su nakon tog događaja objavljene.

A dogodilo se 1996. godine, nakon nezapamćenih kiša, pa je voda ostala u polju sve do Velike Gospe, sredine kolovoza i te je godine polje slabo urodilo, a Rašnjacima je polje - sve. Jest da njima ono već dugo ne predstavlja uvjet za opstanak, ali milenijske navike njegovog obrađivanja usađene su u svako ljudsko biće ovdje.

Novo vrijeme

Tako je kiša, koja je neprestano padala tri puna mjeseca, eto ostavila polje bez zasada poljoprivrednih kultura koje se nikada nisu mijenjale: krumpir, žito (Jer ga još nekolicina ljudi sije iz navike, da se ne zaboravi da je ovo bila žitnica dostatna za život par tisuća ljudi), raštika, crveni i bijeli luk, duhan, mrkva ili kukuruz, a rajčice, paprike, zelenu salatu i druge kulture donijelo je novo vrijeme i polje ih je prihvatilo kao da su oduvijek tu uspijevale. Valjda zbog klime i nesumnjive kvalitete zemlje koju je čovjek tisućama godina navlačio u "prizide", te uz kuću sijao i sadio ono što mu je najneophodnije, osobito omiljene voćke, a orah je to ovdje oduvijek bio. Kako je duhan obilježio povijest ovih ljudi, ne samo kao poljoprivredna biljka nego više kao socijalna činjenica, čak i politička!, i kako je on bio jedini izvor mogućnosti za preživljavanjem i najvećim razlogom za stradavanje naraštaja ovdašnjih duhanara, posljednjih godina nanovo ga se sadi, uglavnom po suhozidima zaštićenim vrtovima, odmah uz kuće, jer tako je lakše oko njega "devriti" i biti mu uvijek blizu, jer duhan tijekom godine zahtijeva čak trinaest neophodnih radnji u kojima svaki struk mora proći kroz ljudske ruke. U tu brojku ne ulaze teški radovi kakvi su okopavanje, plijevljenje, zaštita od nametnika niti zalijevanje.

Smilje u vrtačama

Novo vrijeme lišilo je ljude te muke, nova država nije pokazala ama baš nikakav interes za tu biljku koja je ovdje svakoj prije nje, pa i onoj najgoroj, bila strateška biljka. Te su vlasti, tako ju tretirajući izvlačile iz seljaka svaki atom snage, svaki gram tog poročnog "žutog zlata" nadzirala po njivama i među suhozidima, a svaki pokušaj šverca kažnjavala kao da se radilo o pokušaju ili samom ubojstvu i naraštaji ljudi po Hercegovini, i s njezinoga istoka i zapada, ostavili su za sobom kronike krvavih događaja, utrkujući se s državama kojima je vazda bilo malo, a seljaku - premalo.

Ova država počela se "buditi" u posljednjih par godina, nakon što je netko sračunao koliko iznosi dva plus dva i odlučio da nigdje na svijetu ne postoji država koja cijene duhanskih proizvoda nabija do svemira, kao da je ovo narod s najvećim standardom u svijetu, a da s druge strane nema nikakvu strategiju vezanom uz biljku koja ovdje izvanredno uspijeva, kvaliteta joj je opjevana još od konca turske vladavine, nego se država pravi slijepa pred moćnim uvoznim lobijima, a ni seljak ni građanin već dugo nemaju novca za financiranje te nečasne rabote, zasadi duhana počeli su opet zeleniti po pramčiocima Hercegovine, i, jedno vrijeme, šverc je bio gotovo legaliziran, jer država se kasno probudila, valjda su joj se količine učinile neznatnima. Dotle su one narasle, narasle toliko da je država širom otvorila oči, šverceri postaju udarne vijesti na televizijskim dnevnicima i naslovnicama novina, no, svejedno, država ne uviđa da bi trebala učiniti nekakav pomak na polju poticaja za masovnu sadnju ove kulture, nego je svu energiju usmjerila na progon švercera, koje je sama stvorila! Nekada su ljudi stradavali zbog nekoliko grama duhana prodanog bez znanja države, a danas su šverceri drski i hvata ih se sa po nekoliko tona. Naravno da takve mamlaze treba utamničiti, ali i razloge za takvo bogaćenje treba svesti na dopustivu mjeru.

Poznavatelji kvalitete duhana, a ovdje se drži da su prvi strukovi zasađeni već u osamnaestom stoljeću, valjda zbog blizine mletačke ili poslije austrijske granice, jer se dovde moglo provući sve što je dolazilo do jadranskih pristaništa, izričito navode ovaj kraj kao domovinu najkvalitetnijeg duhana, izrijekom podvlačeći sela Grljevići, Ružići, Mamići, Rasno, Dužice i Vašareviće u okolici Trebinja. Zemlja i mikroklima, umijeće ovih duhanara i domet švercera ova sela učinili su besmrtnim kroz posljednja stoljeća. To opet oživljava, u manjim količinama i s novim mogućnostima dostave, ali svejedno, onih trinaest teških postupaka od sadnice do cigarete nikada ništa neće moći ubrzati. Muka ostaje muka.

O tomu Ivan Dugandžić i fra Josip Sopta (Frasno - Dužice, Župa Rasno) pišu: "Koliko je velika proizvodnja duhana bila u širokobriješkom području, najbolje svjedoče podaci da je 1968. bilo na tom području zasađeno 21 milijun strukova duhana. U rasnu i Dužicama jedno domaćinstvo je uzgajalo između 4.000 i 40.000 strukova duhana, (Preuzeto od Žilić, Narodna privreda). Uzgoj duhana u rasnom i Dužicama bio je gotovo cijelo jedno stoljeće važna poljodjelska grana (...)"

To je potrajalo do osamdesetih godina prošlog stoljeća, a danas se na cijeloj župi njegovim uzgojem, daleko ispod rečenih gabarita bavi najviše dvadesetak obitelji. Zamislite, koliko je to bilo posla, koliko milijuna postupaka puta trinaest, koliko je poslušnih nevjesta i "najmenica" trebalo, koliko umiješnosti na toj mitskoj "vagi", koja je procjenitelje činila malim bogovima, onima koji na dan vaganja i mjerenja kvalitete, ovisno o ovomu ili onomu, naprosto unesreći cijeli trud; dovoljno je da samo kaže "Druga be!", i eto katastrofe.

U Rasnu je duhan preživio, nema tu velikih zasada, ljudi naprosto ne žele u malim prizidama vidjeti da išta drugo raste. No, zato je jedna nova kultura već u početku svog pojavljivanja ovdje nadišla sve dosadašnje kronike o količinama zasađenih stabljika duhana kroz cijelu povijest: smilje. Po ovim brdima vazda ga je bilo, i ono je bilo samo dodatak njihovoj neponovljivoj eteričnosti koju su tvorile stotine znanih i neznanih divljih trava, no, eto, netko je izračunao da je smilje nova mogućnost za Hercegovinu. Berba je obavljena između posljednjih kiša, par dana bure bilo je dovoljno da se cvat osuši i da se to, negdje ručno, a negdje strojno obavi.

Golemi strojevi godinama su po zapadnim stranama Hrcegovine pripremali krš za sadnju, ondje gdje se nikada i ništa posaditi nije moglo, gdje je rasla samo drača i zmije se legle - čudo! To je promijenilo fizionomiju mnogih nižih brda ovdje, promijenilo krajolik i vjerujte da su prizori zlaćanoga smilja pred branje, nešto što vam se ureže u sjećanje, jer je neočekivano. No, stariji ljudi teško se svikavaju na činjenicu da su ulaganja u ovaj posao toliko velika, ali mlađi imaju računicu koja se zasada pokazuje dobrom. Itekako dobrom.
Stoga je ovim krajevima brzo prostrujala šala koja se dogodila u nekom selu, ili u svakom selu a možda baš u Rasnu, o didu ili babi koja je gledala kako dica bagerima mrve kamen živac i u brašno ga pretvaraju, te su ih priupitali: Šta to radite, dico, živa vam sveca?

Sadićemo cmilje, baba! Šta ga imate sadit, eno van ga po brdu, ta ko da sam ga jednom nabrala! Jok to cmilje, baba, nego industrijsko cmilje, sve će se ovo pod cmilje dat, pa ćemo onda ižnjeg iscidit mirišljavo ulje, to se dobro plaća! Ustuknuila baba, ode s didom niz put, svjesna da su se vremana promijenila, i dica s njima. A svejedno, još se jednom okrenuća prema poslom zabavljenima djeci i unucima: A, gonja li za to milicija, dico? Ma, jok, baba, ovo je - legalno, nema šverca... E, onda vam, dico, tute nema para!
Ne bih se s babom zajebavo, nipošto; ona je samo podvukla naraštajno iskustvo kako u ovoj zemlji nije suđeno od svoga rada pošteno živjeti! I vinova loza ovdje je opstala. Nitko ne zna kada je mogao biti zasađen prvi trs, a ako bi se to i pripisalo rimskom dobu, onda ostaje upitno: zašto su oni sami spominjali lokalne sorte? No, Turci zapisuju sedam vinograda u Rasnu, 1477., (A. Aličić, Poimenični popis), i vinogradarstvo se ovdje nikada nije razvilo do tržišnih razina. Nije bilo zemlje za to. Ljudi su njegovali lozu e da ne bi vino i rakiju u drugih kupovali i da to što piju bude dobro i kvalitetno. I jest.
U toj dugoj vinskoj sagi ovdje spominje cijeli slijed sorta: blatina, trnjak, "krkošija" (žutka - bijelo), "zložder" itd... Naravno, do pred ovaj rat, nije bilo kuće bez odrine, a nove kuće sve manje drže do nje, valjda se nevjeste novog vremena odviše plaše osa i pčela koje salijeću slatke bobice, tko će znati.

Čudo stoljeća

Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zemlja se obrađivala ručno, pa su kreševski i vareški kovači imali puno posla, a onda se pojavilo jedno od najvećih čuda tog stoljeća - freza. Dovlačile su se freze iz Njemačke, baš kao da su auta. To malo čudo unaprijedilo je proizvodnju i manje umaralo ljude. No, valjalo je naučit s tim rukovat. Te je jedan Jozo, negdje od Bijakovića - a slično se možda i tu moglo dogoditi - doveo frezu, namontirao na nju "noževe", ali ga je netko pozvao i freza ostala nasred avlije, na betoniranom dijelu. Mlađi brat i ćaća mudrijali oko nje, sve dok nisu skontali kako ju se "pali", trznuli su "sajlom", a kako je freza bila u "prvoj", počela je skakutati po betonu na čeličnim noževima. Nisu znali kako ju isključiti, pa je ćaća vikno na malog: Iđi po Jozu u gostionu, ja ću se s njojzi dotlen nosat! Ovo mi je davno ispričao Pero Buntić, a, eto dođe vrijeme da mi bude i od - koristi!

Jesenska žetva ovdje je bila dobra i prvoga dana mjeseca studenoga, Rašnjani su pošli put groblja, upaliti svijeće i položiti cvijeće na grobove svojih predaka, kako uvijek rade o Svima svetima, zahvaljujući im za muku koju su za njih podnijeli. Tužno je što se odavde opet mora odlaziti. Poljoprivreda - izuzmemo li velike ulagače u nasade smilja - nije nikakva budućnost ni ovdje, a posla nigdje. Pa momci, a u zadnje vrijeme i sve više cura, jer nekada se mislilo da je odlaziti bila samo muška zadaća, napuštaju zavičaj, te se opet pjeva stara, gotovo zaboravljena ganga, "Zbogom, Rasno, vidićute kasno".

Dragan Marijanović/oslobođenje