Činjenicama do istine

Budući da sam vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, iznijeti mi je kako zapravo stoje činjenice na kojima bi trebalo graditi istinu o tim danima. Nešto sam već od svega toga rekao 15. travnja na početku Josipovićeva govora o hercegovačkim pobijenim fratrima.

Dr. Franjo Tuđman preuzimajući vlast progovorio je o pomirbi što je podržala većina hrvatskog naroda. U isto vrijeme progovorio je i o duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda što je opet ta većina podržala. Zbog toga smo dobili Domovinski rat i na njegovim temeljima nastavljamo graditi svoju državu. S druge strane, Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. pozva na međunarodnu osudu zločina totalitarnog komunističkog režima stavljajući ga tako uz bok nacionalsocijalizma i fašizma, čega se posebno sjećamo 23. kolovoza. A zapadni povjesničari još prije toga svrstali su Josipa Broza Tita na 9. mjesto suvremenih ubojica.

Uzimajući ovo u obzir lako shvaćamo da je Josipovićev spomenuti govor zapravo govor mržnje temeljen na lažnim »činjenicama«. Pristajući uz komunističke zablude on našu, valjda i svoju, hrvatsku državu nastoji svrstati na pogrješnu stranu. Provjerene činjenice, pak, idu ovako.

Pročitao sam literaturu koju Josipović spominje, ali i više od toga iz istoga izvora. Rađena je na temelju lažnih izvješća o jugokomunističkom osvajanju Širokog Brijega 7. veljače 1945. To je uspješno dokazao povjesničar Vladimir Šumanović svojim člancima u Časopisu za suvremenu povijest, koje je Vicepostulatura kasnije prenijela u svome glasilu Stopama pobijenih kao i na portalu pobijeni.info.

Da franjevački samostan na Širokom Brijegu nije bio nikakva vojna utvrda, kaže i jugokomunistički plan napada od 5. veljače. U Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pronašao ga je fra Andrija Nikić 1971.

Jugokomunisti su, probivši crte obrane izvan samostanskog posjeda, u samostan ušli oko 10.00 a ubijanje 12 zatečenih franjevaca počelo je oko 16.00. O tome svjedoči njemačka literatura, literatura koju su pisali hrvatski vojnici, pa čak ponegdje i jugokomunistička literatura.

Što se točno događalo tih teških trenutaka rekli su također sljedeći čija svjedočanstva Vicepostulatura posjeduje. Tadašnji franjevački đaci, a kasnije hercegovački franjevci. Đaci civili koji su ostvarili različite karijere u društvu. Časne sestre koje su bile na dužnosti na Širokom Brijegu. Hrvatski vojnici u njemačkim postrojbama. Pripadnici jugokomunističkih postrojbi koji su zaista ušli u samostan, a ne da su o svemu čuli od svojih političkih komesara.

Izdvojio bih ovdje posebno svjedočenje mjesnog biskupa don Petra Čule. Odmah je ispitao što se to dogodilo na Širokom Brijegu, ne samo zbog toga što su jugokomunisti, nastojeći stišati negativan efekt svoga poteza, proširili priču da su franjevci pucali na njih i polijevali ih vrelim uljem. Biskup je jednostavno htio doći do istine. Saznavši ju obavijestio je o njoj nadležnu kongregaciju u Rimu već krajem ožujka, a jedan je od najzaslužnijih da je ubojstvo nevinih hercegovačkih franjevaca ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Tada je to značilo staviti doslovno glavu na panj.

U obranu nevino pobijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu na svoj način ustao je i Vrhovni sud SR Hrvatske 1971. odbacivši presudu Okružnog suda u Splitu i dopustivši nastavak raspačavanja knjižice »Široki Brijeg« u kojoj je spomenuto da su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu nevini. A bio je to, naglasimo, njihov jugokomunistički sud.

Promotrimo kratko i samo odvijanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Svi su ubijeni bez suda, osim fra Radoslava Glavaša koji je, zajedno s još 57 njih, za pola sata osuđen na smrt. Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942. Njih 15 bilo je na Hrvatskom križnom putu, 2 su ubijena na Kočerinu 21. svibnja. Ostalih 48 ubijeni su u jugokomunističkom »oslobađanju« Hercegovine. Pa i da se onih 12 na Širokom Brijegu ponašalo kako jugokomunisti kažu, što je s preostalih 36?

Svi navedeni svjedoci koje sam ispitao, a mnoge od njih i Crkveni sud u Mostaru, stavljali su najprije desnu ruku na Sveto pismo i prisezali da će govoriti istinu i samo istinu. Vjeruju u Boga i zbog toga je isključeno da su tom prilikom bili krivokletnici, jer to bi bilo odbacivanje vječnoga života kojemu se oni nadaju prispjeti. A na što su prisezali pisci jugokomunističke literature da bismo im mogli vjerovati?

Još treba napomenuti da vicepostulator pod prisegom na Sveto pismo ne smije zanijekati, skriti... niti ono što pobijenim franjevcima ide u korist niti ono što ih teško optužuje. Stoga će Vicepostulatura biti zahvalna ako joj Ivo Josipović ili bilo tko drugi pruži čvrste, jasne dokaze o ponašanju fratara čiji život i djelovanje ona istražuje. Ovo što do sada govori Ivo Josipović i slični očito ne spada u tu kategoriju.