Seminar folklora Hrvata u BiH od 6. ožujka

...u BiH koji se nalazi u prostorijama Hrvatskog doma „Herceg Stjepana Kosače". Voditelj škole biti će mladi etno glazbenik vrsni poznavatelj tradicijskih instrumenata gospodin Jure Miloš. Na ponudi škole su svi tradicijski instrumenti našega područja: Diple, Gusle, Lijerica, Dvojinice i Jedinka, a Vi po svom afinitetu možete odabrati jedan od navedenih ili po dogovoru više njih. Svoje prijave i eventualne upite možete poslati na mail: s[email protected] ili osobno doći na prvi sastanak.

Prvi sastank održati će se 6. ožujka. 2014. godine s početkom u 19:00 sati.

Ukratko o tradicijskim instrumentima:

GUSLE
Gusle su narodno glazbalo južnog Balkana i susjedstva, s dinarskog prostora, po naravi kordofono glazbalo s jednom ili dvjema strunama i gudalom. Naziv "gusle" dolazi od staroslavenske riječi "gosl" što znači "žica". Praslavenski je korijen *gǫdsli, a u svezi je s riječju guditi, gudalo i sl.
Prva bilješka o guslama među Južnim Slavenima dolazi od Bizantinaca, iz prve polovice VII. stoljeća, kada su uhvaćena "dva špijuna koja kod sebe nisu imali oružje, već samo drvena glazbala". Stihovi koji govore o dugoj tradiciji gusala :

..."Čula vam se na Balkanu jeka
od davnoga petoga vijeka,
tad ste stale sakupljati kosti
naše slavne i burne prošlosti"...

DIPLE
Mih, mjeh, diple s mjehom ili samo diple razni su nazivi za gotovo identično glazbalo koje se nekada sviralo i sada se svira (nažalost rijetko) od Istre i Like, preko Dalmatinske zagore i dalmatinskih otoka, pa sve do Hercegovine (gdje se nazivaju diple). Mih se sastoji od štavljene kozje (koja je najbolja) ili ovčje kože, dulca ili kanele kroz koju se upuhuje zrak i prebiraljke (prsnice) ili dipala na kojima se svira. Svi se ovi dijelovi prave od suhog drveta (osim mijeha,naravno) javorovog ili jasenovog. Unutar miha (dipala), na prebiraljci (prsnici) nalaze se dva piska od trstike (koja je i najkvalitetnija) ili ponegdje od bazge. Mih(diple) nema trubnja ili borduna kao što imaju gajde i dude. Premda su naizgled vrlo slični mihovi iz raznih područja ipak se razlikuju i to najčešće u prebiraljci (prsnici), tj. broju i rasporedu rupica, položaju puhaljke te nekim sitnijim detaljima i ukrasima.

LIJERICA
Lijerica se također još naziva i lira, lijera, lirica ili vijalo (ovisno od kraja u kojem se svira) je tradicijsko gudačko glazbalo podrijetlom iz istočnoga Sredozemlja.
Ovo se trostruno narodno glazbalo potkraj 18. i tijekom 19. stoljeća iz Grčke proširilo Jadranom. Nekada rašireno duž jadranske obale, do danas se u živoj uporabi održalo u Dubrovačkome primorju, Župi dubrovačkoj, Konavlima, poluotoku Pelješcu, otocima Mljetu i Lastovu te hrvatskim krajevima istočne Hercegovine. Trupina i vrat, kruškolika oblika, načinjeni su od jednoga komada javorovine ili orahovine. Šupljinu trupine pokriva tanka daska, glasnjača, a povrh nje su napete tri žice, preko kojih se povlači gudalo (arket). Brojeći sviraču slijeva, žice su ove: kantin - prva žica na kojoj se prebire, sekondo - druga žica najdublje ugodbe i baš - treća žica ugođena za cijeli ton dublje od kantina. Dakle, srednja žica je najdublja, a ove dvije su u odnosu kvarte, odnosno kvinte, Svirač lijerice, lijeričar, drži glazbalo okomito naslonjeno na lijevo koljeno, a svirkom prateći ples, desnom nogom istovremeno udara taktne dobe. Katkada je uz svirku i sam pjevao ili pratio pjevače.
Lijerica je praoblik moderne violine, od roda instrumenata koji su Nijemci nazivali Leier, a Romani vielle. Lijerici srodna glazbala su makedonsko ćemene, bugarska gadulka i kretska lira (lyra). Najpoznatiji hrvatski lijeričar, po čijem je nadimku također znana dubrovačka poskočica, bio je Nikola Lale Linđo iz Župe dubrovačke.

SVIRALA
Svirale se još nazivaju i vidalice, duplice, volarice, dvojnice, ovčarice (ovisno od kraja u kojem se sviraju) u Hercegovini je naziv svirala.
Svirale su narodno glazbalo znano ne samo u našim nego i u mnogim drugim krajevima.
Svirale su drveno puhačko glazbalo netemperiranog ugođaja, koje je lijepo ukrašeno. Izrađuju se od tvrdih vrsta drva: klena, javora, trešnje, kruške, oraha i murve. Pisci se obično prave od lijeske, drijena, dakle od mekog drva. Drvo se mora sušiti 4 -5 godina. Najprije se ispili odgovarajući dio drveta, isteše ga se po dužini i širini te posebnim svrdlima izbuše dvije cijevi i prostor za umetanje piska. Nakon toga valja precizno izbušiti rupice, (u Hercegovini su pretežito četiri rupice na lijevoj i tri na desnoj prebiraljci).

OO Seminara folklora Hrvata u BiH
UHAKUD u BIH