FOTO  Da se ne zaborave ruke naših baka

Sjećate li se ruka svojih baka? Nosile su neobične slike na svojim rukama, prve se tetovirale i odnosile svoje tetovaže sa sobom na onaj svijet. Ruke koje su milovale, odgajale, kopale, drva i vodu nosile, nosile su i poseban znak. I dok ovakvog tetoviranja u današnja doba više nema, te ono s našim majkama i bakama vremenom nestaje, u Prozor Rami su se jedan fotograf i jedan profesor dosjetili da to – dok je vrijeme zabilježe.

Tradicionalne tetovaže Hrvata

S početkom 2020. godine započele su aktivnosti na prikupljanju foto-materijala za foto-monografiju tetoviranih žena tradicionalnim simbolima na području Rame.
Inicijator projekta je fotograf Mladen Topić te je uz potporu prof. Zorana Stojanovića, dvojice neizlječivih zaljubljenika u svoj kraj akcija i krenula.

Obilaze ramski kraj te fotografiraju i bilježe o tradicionalnom sicanju, odnosno tetoviranju ramskih žena. Uz fotografiranje motiva bilježe kada i zašto su izrađene tetovaže na njihovim rukama te na koji način su to radile.

„Nakon završenog školovanja i povratka u Ramu, razmišljao sam koja tema bi se mogla obraditi kroz fotografiju, obzirom se bavim fotografijom te je Rama inspirativno mjesto za sve koji u njoj žive ili je posjete. Odluka je pala na žene, majke i bake u Rami, koje su na svojim rukama imale tradicionalne tetovaže Hrvata na prostoru Balkana. Također sam bio mišljenja da te žene, koje su ponekad imale težak život, provodile ga u neprestanom napornom radu, odgajanju djece ili pak održavanju imanja, svakako zaslužuju da im se na neki način posveti pažnja. Osim toga, njihove ukrašene ruke, same za sebe su predstavljale mala umjetnička djela.

Srećom, ideja za foto-monografiju nije manjkalo, a nakon određenog planiranja i pripreme, krenuli smo u prvo fotografiranje. Ono što je posebno fascinantno, jesu nova saznanja u razgovoru s bakama. Same tetovaže zapravo su bile jedna jasna poruka o identitetu, pripadnosti katolicima, u određenom političkom uređenju i okruženju“, kazao je Mladen Topić.

Tetoviranje žena nije svojstveno samo za Ramu, no, u njoj je čini se najdulje sačuvano. Mnogi krajevi u BiH gdje su živjeli i još uvijek žive katolici djevojke su u ranoj dobi sicale (bocale ili tetovirale) dijelove tijela, a to su najčešće ruke. Tetoviranje je također bilo u cijeloj BiH, ali i drugim područjima ovog zapadnog Balkana. U BiH je to izraženo i najdulje sačuvano u krajevima kao što su Jajce, Dolina Lašve, Kraljeva Sutjeska, Uskoplje, Rama i neki dijelovi Hercegovine.

Monografija do kraja ljeta

Sicanje ili tetoviranje u Rami se događalo kod djevojčica u razdoblju srednjeg djetinjstva i to na Svetog Josipa. Smjesa se pripremala od ugljena ili čađi sa petrolejke ili svijeće pomiješana s medom, ponegdje i svježim mlijekom od krave ili ovce. Smjesom bi se nacrtao simbol, a to je najčešće bio križ s različitim ukrasnim dodacima te bi se zategla kože da bi se na to mjesto sicalo, odnosno, probadalo iglicom dok se ne pojavi krv. Nakon što bi se smjesa pomiješala s krvlju zamotalo bi se nekim tankim papirom ili krpom te bi ostalo zamotano par dana. Rijetko kada da su se dogodile bilo kakve infekcije na mjestu sicanja. Na sličan način radilo se i u drugim krajevima BiH.

„Fokus u ovom projektu foto-monografije su tetovirane žene i njihove priče o tetovaži. No, uz to će monografija sadržavati i druge kratke zapise o usmenoj predaji i pričama koje su se nekada pripovijedale uz ognjišta ili toplu peć u zimsko vrijeme. Te priče su čuvanje povijesti, legendi, ali i vješto domišljate priče koje su služile za odgoj djece s uvijek važnom i zanimljivom porukom o vjeri, obitelji i pripadnosti. Bit će jedan dio posvećen i tetoviranjima na suvremeni način s tradicionalnom simbolikom.“, kazao je prof. Zoran Stojanović.

Završetak ovog projekta i tiskanje monografije autori očekuju do kraja ljeta ove godine.