Priče iz Hercegovine: Selo Mokro

...prema tom polju kojega siječe uska cesta, što vodi do zaselaka, ali i do jugozapadnih dijelova Hercegovine, Međugorja i Ljubuškoga zapadno, te Čitluka sjeveroistočno, a samo Mokro je na sjevernoj strani tog Mokarskog polja, nešto manje od tristo metara nad morem, kroz koje će, kad se velika voda povuče, ostati tek tok rječice Mokašice, koja tu izvire samo kada padaju kiše, a onda će s ljetnim pripekama i nje nestati, tako da je Mokro pola godine doslovno mokro, a drugu polovicu - suho.

Priprema za sjetvu

Zanimljiv je to kraj, na svaki način; zaselci nazvani uglavnom po dominirajućim prezimenima Pribinovići, Marušići, Ljuteš, Sliškovići, Čužići, Češkići, Ramići, Nakići, Draga, Matijovići, Brijeg... (to je baš onaj Brijeg koji spominjah, "otet" užoj gradskoj jezgri Širokoga, i mislim da današnja zgrada ALU na tom Brijegu pripada upravo Mjesnoj zajednici Mokro) raspoređeni su po rubovima polja po blagim uzbrdicama u obliku potkovice, u koju se u nešto rečenih prezimena, smjestilo oko tristopedeset kuća sa do tisuću i petsto stanovnika. Polje se još nije počelo obrađivati, sjetva se priprema tek uz rubove, koje je počelo isparavati dobro zakašnjelo proljetno sunce, a teško da će se njegov ostali dio ove godine uopće i zasijavati, vjerojatno će ostati pašnjakom i sjeništem za prorijeđenu stoku (ovi krajevi davno su digli ruke od stočarstva!), i tako će vjerojatno trajno biti, jer ljudi ovdje imaju goleme probleme sa oborinskim vodama, a od vode zaštićeni dijelovi već su natiskani kućama, tako da gotovo više nema mjesta ni za žive ni za mrtve (što ne biste povjerovali kad neupućeni, kakav sam i sam, pogledate to prostrano poljište), pa se trenutačno pronalaze rješenja za proširenje groblja, ali i za uredne prilazne putove do njega.

Što će reći, ovdje još ima problema sa onim što zovemo infrastrukturom, te valja dovršiti vodovod, kanalizaciju, poboljšati elektrifikaciju, no ne bih ulazio u tu problematiku ovdje, nisam zato ni došao tu, a da nekoga i priupitam o tim problemima, odgovorio bi mi na način kojim se odgovara kad se subjektivni problemi pravdaju - objektivnim. No, valja vjerovati da će upravljači ovim prastarim selom napokon dovršiti zanimljivo nazvan projekt: "Problemi i potrebe". Fino... E, kad se već radi na tomu, onda bih svakako priupitao zašto se ovdje, mimo svih božjih i ljudskih zakona, prepuštanjem neodgovornosti pojedinca i njegovom zapostavljanju rijetke povijesne baštine u zamjenu za bolji utržak, dopustilo da se od ljudskih očiju, a bome i nogu, skloni i nedostupnim učini nekropola Mokro, gdje je davno, na maloj humci "zalegao" Vitko, onaj koji je sebi dao isklesati jedan od najzanimljivijih stećaka naše nadgrobne srednjovjekovne kulture? U pametnoj zemlji, civilizaciji, općini, gradu ili mjesnoj zajednici, a najbolje će bit' reć' - nekom narodu i nekoj njegovoj pokrajini (narod je ovdje hrvatski, pokrajina je zapadna Hercegovina), taj raritetni humak sa stećcima bio bi pokretač razvoja i stjecište povijesno osviještenih turista, a ta je nekropola fizički nedostupna, premda Vitko odavno ne "stanuje" tu; njegov stećak je Marko Vego, arheolog - koliko znam prilično svojevoljno - još 1962. godine otpravio u Sarajevo, u vrt Zemaljskoga muzeja, da zajedno s drugim sličnim raritetima zbori sve manje zainteresiranim o našoj zajedničkoj bogatoj srednjovjekovnoj prošlosti i njezinoj baštini, a sada, kad vidim što je od ove nekropole ostalo, zapravo sam zahvalan svojeglavom Vegi, jer tamo je Vitkov "stojećak", njegov "bilig" siguran od građevnih strojeva, rasute građe, skladišta pod otvorenim nebom kroz koje se teško, zapravo nikako ne može prići nekropoli, a ako se to i pokuša, onda valja zarizikati k'o meni: a kako je nekropola s jedne strane opasana, zapravo "podrezana" visokim betonskim zidom, napravljenim u ovih zadnjih par godina, momak kojemu naglasak miriše na Bosnu rekao mi je: "Ma, napravićemo mi tu stepenice jednom, eto tu, vidiš taj pokriven motor (To je motor nekog teškog stroja, ona vrsta odloženih, najprije pokvarenih stvari, teških tonu, koje se privremeno čuva tako što ih se skloni sa staze kretanja i nečim pokrije, ovdje je to plastični najlon sa malim oksidiranim lokvicama i tračcima motornog ulja u udubljenjima), uspni se nekako, eno ti stećaka gori!"

Prekinuta tišina

Nisam u godinama uspinjanja uz visoke zidove, pa sam sačekao da se momak u poslu izgubi u svijetu paleta i gomila ostalih rasutih materijala kojih svrhu baš i ne razumijem, ali su očito traženi, jer iz ureda u unutrašnjosti zdanja stalno cvrči telefon, da napravim kakav suvisli plan, jer sam uvidio da sam na privatnom, posjedu, da je i nekropola zapravo na privatnom posjedu, pa sam se pokušao provući s druge strane goleme obiteljske kuće, s još golemijim poslovnim prostorom u prizemlju i osobito ispred njega, ali ni to mi nije krenulo za rukom: za kućnom ćošom dočekao me pas zapjenjenih čeljusti, lijep, golem i negostoljubiv, onako kako pas čuvar i treba "dočekivati" nezvane goste, pa sam se opet vratio u onaj građevni labirint, stao na onaj motor, najprije ostavio fotoaparat na zid, da mi ne smeta pri penjanju ili se ne ošteti, no, kada sam podigao desnu, u barici plastičnoga najlona skliznula mi je lijeva noga, opizdio sam čelom o onaj zid i prokleo dan kada sam odlučio doći tu. Još sam se tresao od onog šoka kakav se podrazumijeva kada se za kutom neočekivano nađu čovjek i ljut pas, a sada sam se počeo tresti i od bolova. Ali bih više plakao od muke.

Uspeh se nekako, okruženje oko omanje nekropole je neopisivo ružno; prekinuta je njezina polumilenijska tišina, oko nje nema nikakvoga vidokruga do li tog skladišta, kamiona, kuće, a s jedne strane je groblje. To groblje, negdje kad se lomilo devetnaesto i dvadeseto stoljeće, zapravo je prvi, prilično nerazuman potez tadašnjih austrijskih vlasti, a koje inače predstavljaju primjer pravilnoga odnosa prema naslijeđu: za račun "novih" mrtvih, tada se ugrozio mir "starih" mrtvih. Kako je i tada vjerojatno bio zamišljan projekt "problemi i potrebe", nevolje s nedostatkom grobnih mjesta rješavane su načinjanjem ambijenta nekropole. Nekropola je još tu, ali tog ambijenta više nema niti će ga ikada biti. Vjerojatno je gospodin Slišković, marni vlasnik i poduzetnik nabavio sve potrebite "papire", da na svojemu gradi svoje, ali je i on i oni koji su mu to dopuštenje eventualno dali, napravio neshvatljiv čin, zapravo trajni mučni dojam, kojega neće ublažiti nikakvo stubište, koje će se, eto, kako momak reče, jednom napraviti, i dobro je da hoće, jer će jednostavnije biti doći tu, na toponim Polugrina u Mokrom i vidjeti kako je ubijena jedna sjajna povijest.

Ne znam što je tada bio uradio Vego i suradnici sa Vitkovim kostima, jesu li također prenešene sa stećkom u Sarajevo, ili su ostale negdje ovdje, među ovim kamenim svjedocima srednjovjekovlja, kada je kult mrtvih živima bio značajniji nego li je danas. Skupina stećaka ovdje treba konzerviranje, neki stećci su ozbiljno načeti zubom vremena i nebrige, jedan je osobito ugrožen: duž pola njegove ravne plohe ogroman je procjep, pun vlage i mokrine. Bliži prostor okolo i između stećaka čist je i održavan.

No, premda ste upravo mogli pomisliti da je ovo lijepo selo - izuzmemo li ovaj opisani atak na povijest i kulturu - dobilo ime po spominjanim, ali pripadajućim "mokrinama", onda sam vas uspio zavesti, jer Mokro, kako je do sada utvrđeno, jer može biti i ranije - slično ime vuče još iz petoga stoljeća, i ovo ime danas sve je što je ostalo od nekada slavnoga i u tom vremenu i prostoru uglednoga imena Mokriskik. Spominje ga bizantski car Kostantin Porfirogenet u desetom stoljeću, za njega se koristi i naziv Mokraski grad, ali bizantski ga je car tu zatekao i djelomice opisivao, dok je njegov "temelj" još u prapovijesti. Spominje se i kao jedan od tri ilirska najvažnija naselja ovdje, pokraj onog već opisivanog Budima i Zvonigrada, kojega tek namjeravam posjetiti. To je u užem širokobriješkom području, a najvažniji toponim tog i vremena prije toga, Daorson u Ošanićima kod Stoca obići ćemo kada bude prilike. Konstantin bizantski (912. - 959.) spominje ovaj grad u svojoj glasovitoj knjizi "O upravljanju carstvom". Čini se da je ovdašnja utvrda "služila za zaštitu puta koji je vodio od Brotnja iza Trtala do Privalja i Kočerinskog polja, te zaštitu naselja ispod utvrde", u kojem je otkriven temelj crkve iz petoga stoljeća
Znanost kaže da su Hrvati, kao dio slavenskih plemena došli ovdje u sedmom stoljeću. Nedugo zatim primit će kršćanstvo. Prije toga, dok su Rimljani još koketirali sa mnogoboštvom, u širem području današnje Hercegovine, i izvan nje, rimski legionari dugo su se opirali kršćanskom monoboštvu, jer su štovali božanstvo Mitre, boga koji je nudio zaštitu ratnicima. Kult Mitre otišao je s posljednjim Rimljanima, a starosjedioci Iliri, ovdje bijahu Delmati, srodit će se sa prodošlicama Slavenima u jedno pleme, s tim da su plemenskoj raznolikosti ovdje doprinijeli i Vlasi, za koje su nepobitni dokazi boravka ovdje nađeni u obližnjem zaselku Pribinovići. Dokazi se odnose na četrnaesto stoljeće.

Čekajući sunce

O Mokrom i njegovim arheološki zanimljivim i posve neistraženim područjima, trebali bi se baviti stručnjaci, a putopisci se tek mogu poslužiti već napisanim ili viđenim, pa ja ovdje vidjeh i još neistraženu lokaciju, ostaci starorimske bazilike, na zapadnoj strani polja. Obrisi su joj jasni, majstori povijesti na osnovi njih lako bi ju rekonstruirali. U nekoj pametnoj zemlji, gdje se ulaže u ovako raritetnu baštinu i njezinu obnovu. Na nedalekoj utvrdi - gradu na Gradini, pronađen je puno antičkih artefakata, pa je lako zaključiti da je i kroz Mokro, kao i kroz cijelu Hercegovinu u dalekoj i ne tako dalekoj prošlosti vladala poprilična gužva. Na bazilici, sudeći prema ostavljenom stolu na nekadašnjoj propovjedaonici, ponekad se održi misa. Vjerojatno jednom godišnje. Stol kao da je prenesen iz kavane, a takvi dugo odolijevaju nevremenu. Iza bazilike je manja skupina kuća, kiša je uporna i ne vidim ljude. Čekaju sunce, zajedno s poljem. Poljem kojim su gazili i Vitko i Porfirogenet. A samo ja se opalio čelom o beton. Odlazim razočaran, vidim lijep spomenik žrtvama rata. Što će biti s njim za petsto godina? I, bi li se Vitko danas dao ukopati ovdje, i što bi danas zapisao Porfirogenet?

PIŠE: Dragan MARIJANOVIĆ/oslobođenje