Priče iz Hercegovine: Privalj selo jakog kamena, duha i bijele kuge

... poplava, a da mu je polje opet pred očima, ovih dana razbuktano bojama. Selo Privalj u biti počinje već kada se napusti širokobriješko predgrađe Trn, nekada također selo, rašireno između brda, a danas natisnuto kućama i dućanima, hotelima i svime što čini nekakvu gospodarsku zonu.

Uređen okoliš

Privalj ima stotinu jedanaest kućnih "lumera" i četiristotinjak stanovnika, a nastalo je spajanjem rubnih dijelova okolnih sela: Ljubotića, Čerigaja i Kočerina, "susjeduje" sa spomenutim Trnom istočno, Kočerinom zapadno, Ljubotićima sjeverno te Dužicama i Čerigajom južno, pa je u smislu uspostave institucije mjesne zajednice ovo selo mlado, no u toponimskom i povijesnom smislu, dijeli sve ovdašnje starine sa širim krajem. Nepisano je pravilo da starina crkve određuje starinu i status sela, pa je u tom smislu Privalj doista mlad, prelijepa i nevelika crkva, marno uređenog okoliša, baš kao i svi drugi objekti u selu koje jako drži do izgleda kuća i okućnica, izgrađena je prije četrdesetak godina i u njoj se nalazi jedna od najljepših hercegovačkih fresaka, djelo ovdašnjega slikara i kipara Anđelka Mikulića, koji je očito zapadnohercegovački "Mikelanđelo", jer kamo god da maknem, čekaju me njegovi murali, mozaici, slike ili skulpture. Posebnost ovoga mjesta meteorološke je naravi, jer kada u ovim krajevima ozbiljnije zahladi, onda je najhladnije baš tu. Službena meteorološka povijest sela bilježi najhladniji dan iz ranih devedesetih, kada je ovdje izmjereno 28 Celzija u minusu, pa mi se to čini nevjerojatnim, jer selo nije visoko nad morem.

Kamen i duhan oduvijek su pisali povijest života ljudi ovdje, duhan je gotovo zaboravljen, a kamenu se opet vraća, na neke druge i suvremenije načine; bijah ugodno iznenađen prizorima kod Pere Šaravanje, u njegovoj kamenorezačkoj firmi, gdje suvremeni strojevi kamen režu prema mjerama i nacrtima poručitelja, lako, kao da režu fetu sir, posla ima, a najviše je ovo malo i vrijedno poduzeće traženo posvud gdje se grade bogomolje u kamenu, tako je ova firmica napravila sve kamene radove na sabornoj crkvi pred zgradom Banovine u Banjoj Luci, a upravo isporučuje i posljednje ture kamena za crkvu u Mrkonjiću. Zanimljivo je to kako je posao uvijek pametniji od politike... I drugi poduzetnici koji se bave vađenjem kamena u širem području, ovdje ga lako plasiraju; tako uza cestu nailazim na tegljač na kojemu su se smjestila dva ogromna bloka kamena i da mi vozač nije rekao da je jedan blok težak dvadeset pet, a drugi dvadeset sedam tona, ne bih mogao pretpostaviti da je to baš toliko teško i da postoje kamioni koji to mogu povući, no najviše me iznenadila vrijednost kamena danas: tona se vrti oko tisuću maraka, pa računajte... I kakvi su to strojevi, a ovaj je kamen stigao negdje od Ljubuškog, koji ovakve gromade punktiraju iz želuca zemlje, lako kao kirurzi uzorak iz tijela bolesnika, da vide kakva ga je bolest napala.

Nekropola stećaka

O starinama ovdje najzornije govori baš kamen a valjda je i drugdje tako, ako što u sačuvanim knjigama nije napisano; osim davno napuštenih kuća, ali opet nekako lijepih i sjetnih, pred kojima su prastara stabla oraha, koji kao da su se osušili zajedno sa kućama, čim su domaćini otišli u neke nove kuće, na neka druga mjesta, blizu, ali ipak druga, kamen je tragove života ostavio u gomilama, gradinama, nekropolama, o čemu fra Antonio Musa (Musa je ovdje najčešće prezime, a fra Antonio se trudi upoznati svijet sa svim detaljima vezanim uz njegov dragi Privalj) piše: "Tako se kod crkvenog parkinga nalaze ostatci dviju prapovijesnih kamenih gomila, na kojem se kasnije, u srednjem vijeku, razvila nekropola sa stećcima. Također, jedna se kamena gomila nalazi i na "Glavici" kod Ljoljića i Cokića kuća. Što se tiče nadgrobnih spomenika iz srednjeg vijeka, u polju, blizu imanja Kraljevića i blizu crkve, nalazi se nekropola sa 17 stećaka od kojih je šest sanduka, deset ploča i jedan sljemenjak jako dobre obrade. Unutar groblja te unutar i oko crkvenog dvorišta također se nalazi čak 26 stećaka (...)

Slijedeći upute iz ovoga teksta, fotografirao sam stećke, izvrsno uklopljene u ambijent groblja i šireg prostora oko crkve. Jedno je crkveno društvo ovdje nazvano po možda najlegendarnijem fratru užeg zavičaja, fra Zdenku Galiću, zapravo po nadimku mu - Pokornik. Poznavao sam ga u njegovim posljednjim godinama života i shvatio zašto nosi takav statusni nadimak, koji ga je svrstavao u žive svece, i ljudi su mu dolazili sa nevoljama i grijesima, vjerujući da će sve nestati, samo ako se Pokornik za to pomoli, a on je molio sa onom dozom samokažnjavanja kakvu su prakticirali srednjovjekovni fratri; bio je drag, veseo i nezamijetan, materijalno nije poznavao, nosio bi jednu crvenu ili zelenu, a drugu crnu ili žutu čizmu, nejednakih veličina. Bio je "sladak kao med", pučki i lirski rečeno. Nikada nikoga sličnog poznavao nisam, i, jednom, a on je tada boravio u samostanu u Širokom, pred jedan gadan ratni reporterski let helikopterom (ispostaviti će se - pod stalnom vatrom), priznao sam fra Pokorniku da me jako strah, nikada, naime, prije toga nisam letio nikakvim, a kamoli gađanim helikopterom. Dobro, pomoli' ću se, a i ti se nemoj pravit' važniji od ostali'; sad po bijelu svijetu tisuće aviona i 'likoptera leti, i nijedan nije pao, pa što bi taj u kom si ti! O Društvu će fra Antonio još reći da su ga "u veljači 2007. godine osnovali mladi entuzijasti koji su poželjeli duhovni život u mjestu pokrenuti nabolje. Okupljeni oko Bezgrješne Zaštitnice odlučili su se nazvati po čovjeku koji je Privalj i Privaljčane jako zadužio i tako su dobili ime "Pokornik".

Uz Pokornika, ne može se, a ne spomenuti još nekoliko duhovnih pastira ovoga stada koji su na Privalju ostavili dubok trag. Prije svega, to su filijalni vođe fra Jozo Pejić i fra Drago Čolak. Fra Jozo je godinama vodio filijalu Privalj, a fra Drago to i danas čini. Također, u srcima Privaljčana su i fra Mladen Hrkać i nezaobilazni fra Ante Marić, koje mještani pamte iz vremena gradnje crkve. Za sve njih se često čuje na Privalju: "Naš pratar!" Privalj je, sa svojim zaseocima, iznjedrio tri duhovna zvanja. To su: don Žarko i Vinko Kraljević (salezijanci) te fra Drago Čolak, a ljeta 2012. u novicijat je stupio fra Antonio Musa. Osim po spomenutim temperaturama i neobičnim fratrima, Privalj ima puno drugih, doista rijetkih, a za neka davna vremena i bizarnih pojedinosti i zanimljivosti, o čemu fra Antonio zbori: "Možda je zanimljivo i to kako na ovom malom prostoru ima čak šest prezimena koja nisu podrijetlom iz ovoga mjesta, a to su: Alpeza, Brajković, Markota, Petrović, Ristić i Tica.

Također, dobro bi bilo spomenuti da se u dijelu Privalja koji pripada župi Kočerin, tzv. Šarića Dubrava, kriju ostatci turske kule, koja je služila Šarić-agi dok bi prikupljao harač. I to ne bi bilo ništa čudno da ta kula nije poslužila za gradnju samostana na Širokome Brijegu. Naime, kada je trebalo dobiti dozvolu za gradnju, Alipaša Rizvanbegović je nagovorio fra Nikolu Kordića da sa te kule uzme ostatke "kresanih ćoša" pa da ih zajedno sa narodom postavi na Brijeg kako bi dobio dozvolu od komisije za gradnju samostana, jer tadašnja turska vlast nije dopuštala gradnju novih objekata, nego samo obnovu i restauraciju starih. Tako je i Privalj sebe ugradio u širokobriješki samostan."

E, golemo, čudan je put kamena u Hercegovini... Naravno, i Privalj je bio pozornicom višedesetljetnih progona ljudi od strane režima, duhanara od strane financa, obližnja stanica milicije u Kočerinu, velika i dostojna nekog većeg grada imala je stalnu posadu od šesnaest milicionara, od kojih ama baš nijedan, ama baš nikada nije bio Hrvat! Sve su to bili Srbi, i nisu svi po lošem upamćenih, bio je samo jedan Crnogorac koji se tu oženio i zauvijek ostao, ali ovo više spominjem kao ilustraciju gluposti u kojemu se među stopostotno hrvatsko stanovništvo dovodilo Srbe da im provode zakone. I Privalj je, kao i sva druga mjesta ovdje - ako više igdje po ovoj zemlji ima mjesta koji to nisu - imao ratne i poratne žrtve, pa su im Privaljčani podigli jednostavan spomenik uz sami prijelaz preko rijeke.
Privalj je jedino mjesto u Zapadnoj Hercegovini koje boluje od "bijele kuge". Nevjerojatno, pa ovaj kraj je poznat po mnogoljudnosti i golemom broju djece. Zato me gotovo šokirao podatak kojega će mi reći gospođa Mira Musa, koju su godine i papirologija umirovili koncem ožujka, ali radi još, sama u ni deset godina lijepo uređenoj zgradi područne škole, na igralištu koje ona pazi da se ne povrijedi netko od polovine njezinih ukupnih devetnaest đaka, raspoređena u samo tri razreda, s pridodanih još četiri učenika iz programa devetogodišnjega osnovnog školovanja. Za Hercegovinu je ovo nevjerojatno! I za Miru, koja je učiteljevala sedamnaest godina na Kočerinu i dvadeset tri na Dužicama, a sada je ovdje, da pri odlasku u mirovinu svjedoči čudnom osipanju djece, za šta ona glavni uzrok nalazi u posljednjem ratu, "jer se puno momaka nije ženilo i puno cura nije se udalo", i to zvuči logično. Prije tri godine bilo je četrdeset i šest đaka, a za narednu godinu Mira predviđa ni desetoro djece!

Ja imam Privalj

Selo je inače mirno, idealno za zaustavljanje i slušanje ptica. Nekada je u njemu bio sjajan restoran, Mediteran se zvao, vlasnik bio Marinko Musa, umro on - sve zamrlo. Legenda bio, baš legenda... U jednom vrtu poslagane šarene figure patuljaka, roda, lavova, tigrića ili psića, u gipsanoj obiteljskoj radionici obitelji Kraljević. Slabo se prodaje, kaže gospođa, prije se prodavalo više. Možda bude bolje kad prestanu kiše i ljudi "obriju" travu u vrtovima, mislim a ne govorim, ni sam dovoljno ne vjerujući u to, jer ako nema djece, tko će roditelje uvjeriti da kupe šarene skulpture. Razmišljajući o djeci koje nema, o Marinku kojeg odavno nema, o Pokorniku kojega sam zamolio za molitvu, prisjetih se nedavne priče prijatelja dr. Slavka Muse, uglednog mostarskog stomatologa, odavde je naravno, koji je išao posjetiti kćer, udanu u Zagreb, a ondje mu je mali Andro. Trogodišnji unuk koji zapravo još nikada svjesno nije percipirao roditeljski i djedovski zavičaj. Ali se Privalj u njihovom zagrebačkom domu uvijek spominje, te je Slavko izveo unuka u šetnju maksimirskim zoološkim vrtom, i drugi "dedeki" izveli svoje unuke, a djeca odmah zapodjenula razgovor: ovaj ima mobitel, onaj ima psa, treći ima - nema šta nema, a Andrija šuti, pa će iz čista mira: Ja imam Privalj! Kaj je to Privalj, upitao je mali purger. Pa Privalj pika a mu matejina! Ja vas sritan, kaže Slavko...

PIŠE: Dragan MARIJANOVIĆ/oslobođenje