Priče iz Hercegovine: Priča mog djetinstva

Ja ću ipak pričati o prijašnjim vremenima, kad se bez obzira što si dijete, moralo raditi i obavljati razne kućanske poslove kako bi pomogao roditeljima. Svi ti poslovi kao što su radovi o sijenu, gdje nije bilo kosilica i traktora, nego se sve „ručno" završavalo, zatim branje duhana, sadnja i okopavanje krumpira, kupljenje šušnja, manjanje grma, itd. Sve to nije bilo lagano ali nitko se nije žalio, jer to je bila naša svakodnevnica. A vrijeme za igre kao što su igranja žmurke, nogometa, klikera i dr. se nalazilo između navedenih poslova. Sjećam se vremena kad se trebao manjati grm (to su kitice od jasena koje su se stavljale u vreće) tada sva djeca iz zaselka idu zajedno u tu malu „akciju", obično se najviše odlazilo u Tilovinu, to je mjesto između rašanjskih i njivarskih kuća, jer tu je bilo najviše grma. Odlazak u Tilovinu značilo je da netko od nas ponese loptu za nogomet, naravno to roditelji nisu smjeli vidjeti jer bi odmah bila galama. Nakon što svi napunimo vreće grmom, odigra se jedna utakmica, a podjele u igri su bile stari protiv mladi, obično je to bilo na Antilovači ili Mekom docu. I dok se večer polagano spušta i mi smo se vraćali kako bi stigli na večeru, jer bi nas već dozivali od kuća zašto nas nema tako dugo. Iza ručka se igralo klikera, jer to je bilo vrijeme kad su stari odmarali a mi djeca smo to vrijeme iskorištavali u igre žmurke, klikera, ili ulaska u rašanjsku pećinu.

Ulazak u pećinu je uvijek bio pravi doživljaj ali ujedno i opasnost da se negdje zaglavimo. Ta „avantura" se pripremala u ljetnom vremenu, kad je unutrašnjost pećine bila suha, a pripremalo se danima unaprijed, jer trebalo je pripremiti svjetiljke, špage, svijeće, čekić, zimsku odjeću, a da to ne primjeti nitko od starih, jer u protivnom zabranili bi nam i dobro nas kaznili, tako da nam to nebi više palo na pamet. U pećinu smo ulazili nekoliko puta i uvijek je bilo dobro, kad stignemo do kraja (oko 700m udaljenosti od ulaza) u zidu svatko čekićem ispiše svoje ime, tako da to bude dokaz za one koji budu dolazili nakon nas. Uglavnom imali smo sretno i ispunjeno djetinstvo, kao što bi naš svijet rekao zdravo djetinstvo.

Danas gledam djecu na tim raznim elektornskim uređajima, internet mrežama kao što su facebook, twiter, i ostalo. Čini mi se kao da nemaju onog pravog i istinskog djetinstva koje bi svako dijete trebalo imati i proživjeti... bojim se da oni svojoj djeci neće imati što ispričati o svom djetinstvu, osim tko je kome lajkao statuse na facebook-u. Ipak, treba reći da nisu kriva djeca, nego brz razvitak tehnologije koji nas je zatočio u virtualnom svijetu, dok se onaj stvarni svijet negdje izgubio.

Piše: Mario Brkić / Portal Rasno