Priče iz Hercegovine: Iz života čobana na planini

 Naviknuti na teškoće, oni svoj posao obavljaju s ponosom i na vrijeme. U obavljanju svog posla nalaze svoje zadovoljstvo. Na njihovu licu nikad se ne primjećuje umor. Ovim gorštacima, ponosnim planincima, sramota je reći da su umorni od obavljanja svojih redovnih poslova. Kod njih riječ umor ne postoji. Obavljanje poslova od zore do mraka smatraju svojom obavezom. U tom se ogleda njihova vrednoća i izdržljivost, s kojom se razlikuju od drugih. Visoki, vitki, čeličnih mišića, preplanula lica od planinskog vazduha, puni su zdravlja i vitalnosti. I povrh teških uslova života zdravlje im poklanja priroda planinske klime, šuma i izvorska voda.

Stoku čuvaju ženske čobanice, a goveda i konje stariji i mlađi muškarci. Čobani se hrane mlijekom, hljebom. kačamakom itd. Hranjivost obroka prelazi 4200 kalorija. Njihova hrana je kalorična. Cijela 3 mjeseca oni žive od suva ječmenog kruha, sira i mlijeka. Kajmak i maslo štede i rijetko se njime počaste. Ipak, oni to sve smatraju normalnim životom. Čoban svoj dnevni obrok hljeba nosi u torbi otkanoj od vune, a sir u branzaru napravljenom od ovčije kože. Priroda posla zahtijeva da svaki čoban ostane na paši od kako svane pa dok se umrači. Čobanski život nije lak. Oni na paši ne znaju za san.

Za brojanje ovaca služi im Raboš. To je štap nazubljen sa 20 duboko zasječenih podioka. Svaki zasječeni podiok je jedna ovca. Ovu primitivnu spravu za brojenje ovaca upotrebljavaju čobanice kuje su nepismene i ne znaju brojiti prilikom ulaska stoke u tor. Čobanica je znala da treba toliko pula izmijeniti brojanje na rabošu koliko je zubaca sa strane Ako ne bi bilo toliko ovaca, čobani bi tražili pogubljene. Ovdje postoji dvije vrste raboša: rascijepljena palica sa drškom ili štap raznih dužina zatesan na sve četiri strane. Gorštaci su u kolibama imali i kalendar u obliku raboša.

Čobani su i pored napornog posla izdržljivi ljudi opaljenog lica iz kojeg sija zdravlje očeličeno planinskom klimom. Kod novajlija koji nisu navikli na planinsku klimu, nastaju vazdušne opekotine, često i planinska groznica, dršću od jeze s povišenom fizičkom temperaturom cak i do 30° C. Kao svirački instrument čoban ima drvenu dvogrlu frulu od 50 cm dužine. Kad vas ugleda, zasvira na dvogrlu da namjerniku pokaže svoju vještinu. Pušačima čakmak, kremen i bukov trud, pribor za kresanje-kresivo. Kresanjem čakmakom o kremen pojave se varnice i zapali trud i tim se pripali duhan. Ponekad se u taj trud stavi i šušanj i duvanjem izazove plamen vatre. Tako lože vatru na planini. U časovima dok ovce planduju. čobani se zabavljaju raznim igrama, u kojim upotrebljavaju kamenje koje bacaju s ramena, štapiće za skakanje u dužinu, kape i pojaseve itd. Ko će prvo zaigrati igru odlučuje se uvis bacanjem opljunutog kamena s jedne strane: "suvo" ili "mokro"! Igra gradova je obaranje kamenicama ćuraka od kamena. Pobjednička strana „grada" uzjaše onu pobijeđenu. Danas čobani pjevaju pjesme iz svoga kraja, koje su novije, ali u skladu s narodnom poezijom. Ovim pjesmama čobani jedno drugom izražavaju svoje želje i osjećanja. Postoji razlika između starijih i novijih pjesama, a to se vidi iz izliva njihovih želja i osjećanja. Na sve to uticao je razvoj civilizacije pa se u tom duhu mijenja i život na planini. lpak, gorštački moral je visok i ne dopušta laž i nepoštenje. Sveti zakon planine hercegovačkih gorštaka je poštenje i ne smije se osramotiti. Čobani se upravljaju po suncu. Vrijeme računaju pomoću svoje sjenke odmjerene štapom. Planinka u kolibi se upravlja po sjeni obližnjeg planinskog vrha, karpe ili drveta i tako bez sata zna koja su doba dana. Kad je oblačno, svi se upravljaju prema ovcama koje se na vrijeme vraćaju s paše kolibama.

Posle večere posjednu oko vatre na ognjištu i pričaju o događajima na pašnjaku. Kad se desi nevrijeme, uveče se suši obuća i odjeća uz vatru, pa se radni dan produžuje, uz to i posebnim bdijenjem nad stokom. Čoban spava uz tor u torarici i noću mora biti budan da ne bi planinske zvijeri uništile stada u toru. Čoban sa sobom nosi štap-drvenu toljagu. koja mu, po potrebi, služi za odbranu od zvijeri. Pored čobana uza stado se uvijek nalazi čobanski pas koji ga čuva od zvijeri često opremljen ogrlicom sa bodljama za odbranu od vukova. Ovi psi se slabo hrane. Kod čobana postoji vjerovanje da ta slaba hrana čini stočarskog psa onako ljutim. Možda su čobani u pravu. Ako se pas izgubi od stada, kažu čobani, ugine od gladi, jer hranu iz nepoznate ruke neće da primi, a sam do nje ne može doći. Kad lutaju po planini turisti treba da se pripaze ovih ovčarskih pasa. Krupna stoka pušta se na pašnjak, te noćiva ondje gdje je mrak uhvati. Konji se prije puštanja na pašnjak rasamare i otkuju. Njih čuvaju pastusi koji u svoju ergelu ne puštaju strana grla, a svojim grlima sprečavaju da se iz ergele udalje. Čim pastuh opazi da mu se neko grlo udaljuje, hitro pojuri za njim, stižući ušima i saginjući glavu gotovo do zemlje, a kad ga stigne, bijesno ga ujeda za bok i vraća u ergelu vrišteći kao pomaman. Kad nastupi kakva opasnost, pojava medvjeda ili vuka, pastusi opkole svoju ergelu, pa se brane ujedanjem i bacaju ćifte stražnjim nogama. Prinovljeno grlo je u ergeli izloženo nekoliko dana bijesu pastuha dok se oni na tog novajliju ne priviknu. Zanimljiv je prizor kad se, uz vrištanje pastuha, razdražena i razjarena ergela punom snagom razigra po pašnjaku izazivajući strahoviti vrisak i topot kao da se planina trese. Za tren oka sjure se oni s planinskog pašnjaka do šumskog pojasa, da se opet punim trkom vrate naviše. Prethodno grlo stoke nosi zvono. Ovce, naviknute na stado, uvijek nagrnu kud jedna krene, bilo da je pred njima ravan ili provalija.

Blidinje.net