Priča Hercegovke u misiji u Keniji - Nives Skoko: Moja Afrika

A kako su suvremena tehnološka pomagala dio svakodnevnog života (za razliku od života u Keniji), nismo imali problem doći do više informacija vezanih za ovu priču. Više o Africi, ideji i svom nezaboravnom iskustvu u nastavku će vam otkriti djevojka sa početka naše priče, Nives Skoko. Inače, Nives je prije 26 godina rođena u Širokom Brijegu, magistrica je odnosa s javnošću i novinarstva, djelatnica tvrtke Quintessentially Lifestyle u Zagrebu, volonterka Humanitarne udruge „Put dobrote", potpredsjednica Humanitarne udruge „fra Mladen Hrkać" Zagreb-Široki Brijeg.

Kako ste došli na ideju da idete u misiju u Keniji?

Ideja za moj odlazak na volontiranje u župu sv. Franje u Keniji pojavila se na jednoj misi, kada je svećenik tijekom propovijedi pričao o pomaganju običnim ljudima koji su se odvažili otići u neku od nerazvijenih zemalja, kako bi pomagali i tako dali svoj skromni doprinos. Nakon mise bio je prikazan i film o hrvatskim misionarima u Gani koji nikoga od prisutnih nije ostavio ravnodušnim, pa tako ni mene. Od prijateljice sam čula za franjevačkog misionara Miru Babića i njegovu misiju u Keniji te ubrzo stupila u kontakt s njim.

Recite nešto više o realizaciji vašeg putovanja?

Fra Miro mi je već u prvom razgovoru naglasio kako se neke velike promjene u ovakvim zemljama, kao promijeniti stil življenja i svijest ljudi, nažalost, ne mogu napraviti, ali se može pomoći, olakšati i ublažiti neke od svakodnevnih problema s kojima se suočavaju, za što treba mnogo truda, rada i strpljenja. To mi je nekako bilo najteže prihvatiti na početku.

Nakon našeg razgovora počela sam s realizacijom svog putovanja pri čemu mi je puno pomogla volonterka Anđela Šimunac koja je u to vrijeme boravila u Keniji. Najteže je bilo to obznaniti roditeljima i bližnjima koji nisu najbolje reagirali prvenstveno iz straha zbog mogućih bolesti, načina života, stope kriminala i slično. No, ništa od navedenog mi nije izazivalo strah ni u jednom trenutku, jer sam vjerovala da će uz Božju pomoć i blagoslov sve proći kako treba. Upoznala sam mnogo drugih volontera čija su mi iskustva dala dodatni poticaj, ali i neke koji se tek spremali ići u misiju. Među njima je bila Valerija Povalec iz Zagreba s kojom sam i putovala te Dražana Perković iz Tomislavgrada, tajnica humanitarne udruge Kap ljubavi, koja je u Subukiju otišla dva tjedna prije nas. Tijekom mog boravka izmijenilo se nekoliko volontera iz Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Italije - neki dođu na nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci, pa i godinu. No, koliko god vremena da provedete tamo, na kraju bude malo i nedovoljno jer vrijeme nevjerojatno brzo proleti.

Vaše iskustvo u misiji, kako ste se osjećali?

Ovo je jedno od onih životnih putovanja koje bi bez razmišljanja ponovila još bezbroj puta. Na početku smo bili stalno pod nekim „šokom" zbog nezamislive bijede i teških životnih uvjeta, teških životnih priča iza naše djece smještene u sirotištu Malom domu, sasvim drugačije kulture i običaja. Boravak tamo u usporedbi s našim načinom života ovdje u „modernom svijetu" bio je blago rečeno preokret za 180 stupnjeva. No, ubrzo nakon toga, shvatite da vam u biti ništa od tog niti ne nedostaje i koliko malo čovjeku treba. Ono sto vas najviše dirne kad vidite da su nasmiješeniji i zahvalniji Bogu od svih nas iako nemaju ni najosnovnih uvjeta za život. To potvrđuje i njihova neopisiva sreća kad dobiju jedan bonbon, novu bilježnicu za školu, kad nekoliko njih dijele jednu olovku dok pišu zadaću, nesebični zagrljaji i osmijesi zahvale na svakom obroku jer bilo je trenutaka kad nije bilo sigurno hoće li taj dan imati što za jesti. Djeci smo primjerice davali jedan slatkiš tjedno (da, tjedno!) jer nisu navikli na to, a to bi im davali i kao svojevrsnu nagradu ako su bili dobri u školi ili dobro napisali zadaću. Tijekom cijelog boravka razmišljate kako bi im dali sve što imamo uz sebe ili kako bi ih najradije sve uzeli sa sobom i doveli ovamo, ali ubrzo shvatite da to nije rješenje. Na kraju putovanja se čak zapitate tko je zakinut u cijeloj priči, mi ili oni?

Naša prva misa u Subukiji je bila jedno jako dirljivo iskustvo, do te mjere da Valerija, Dražana i ja već u prvih 5 minuta nismo uspjele suspregnuti suze - od početka do kraja se ne prestaje pjevati i plesati pri čemu svaka riječ i svaki pokret odaju tako iskrenu zahvalnost, ispunjenost i sreću iako možda taj dan neće imati šta staviti djeci na stol. Jedna prijateljica volonterka je to jako dobro opisala rekavši da se tijekom cijelog boravka tamo srce istovremeno puni od radosti i rastavlja od tuge.

Kako je izgledao vaš uobičajen dan?

Dan počinje euharistijom u našoj kapelici koju bi predvodili fra Miro, fra Juro Tokalić ili fra Augustin Maniragaba u okviru samostana gdje smo živjeli. Nakon toga slijedi zajednički doručak koji su u međuvremenu pripremili volonteri koji se izmjenjuju svako jutro. Poslije nekih uobičajenih aktivnosti kao što su pranje suđa i pospremanje soba, krenuli bi put Malog doma do kojeg ima oko 45 minuta hoda. Nezamislivo je proći tim putem a da barem nekoliko puta ne čujete dječje glasove kako pitaju za slatkiše krijući se iz drveća i žbunjeva. U Malom domu s našom djecom bi ostajali do kasnih popodnevnih sati a doma smo morali biti najkasnije do 18 sati jer poslije toga nije baš sigurno hodati uokolo. Tijekom boravka u Malom domu pomagali bi djeci oko zadaće, učili ih brojeve i slova, uživali u razno raznim igrama, pomagali tetama oko kuhanja i čišćenja, pospremali zajedno s klincima. Poslije večere bi imali zajedničku molitvu uz pjesmu i nakon toga druženje i razgovor uz neke društvene igre ili gitaru.
Sasvim sigurno da bi se voljela vratiti jer ljudi tamo su neki način moja druga obitelj i teško se ne vezati za djecu i sve drage ljude s kojima smo živjela dva mjeseca. Udruga Put dobrote je rezultat povezanosti s tim krajem i ljudima i željom da ih nastavimo pomagati odavde u mjeri u kojoj možemo jer to je najmanje što možemo učiniti za njih. Napomenula bih riječi fra Mire Babića „Mi smo misionari tamo, vi ste misionari ovdje, a zajedno možemo učiniti jako puno.

Spomenuli ste udrugu Put dobrote. Recite nešto više o njoj?

Humanitarna udruga „Put dobrote" (http://www.wayofkindness.org/), osnovana u Zagrebu ove godine, okuplja volontere koji su tijekom proteklih godina proveli određeno vrijeme volontirajući u sirotištu „Mali dom", zdravstvenom centru s mobilnom bolnicom te osnovnoj i srednjoj školi i na taj način dali svoj doprinos najugroženijima u župi sv. Franje u pokrajini Lower Subukia u Keniji ,gdje fra Miro Babić djeluje već više od 6 godina.
Ono što nama predstavlja jako malo i na primjer dvije kave dnevno, tamo znači neopisivo mnogo. Primjerice godišnja školarina za jedno dijete iznosi nekih 150 eura ukoliko je riječ o osnovnoj školi i nekih 300 eura ako je riječ o srednjoj školi dok je za gradnju jedne kuće u Keniji, znači da jednoj obitelji omogućite krov nad glavom za cijeli život, dovoljno samo 300 eura. Za samo 5 eura višečlana obitelj može kupiti hranu za 2 tjedna. I unatoč svemu ovome, oni ne skidaju osmijeh s lica s čime dokazuju da je jako malo potrebno za istinsku sreću.

Sve detaljnije informacije o udruzi kao i načinima pomoći i volontiranju možete pronaći na Facebook stranici: http://www.facebook.com/Malidom.Africa?fref=ts

Podaci za uplate
Naziv primatelja: Humanitarna udruga "Put dobrote", Medarska 56 B, 10000 Zagreb
Broj računa primatelja: 2340009-1110539216
Model: 18
Poziv na broj odobrenja: 3000
Opis plaćanja: Donacija za humanitarnu pomoć

Izvor: MI media