VIDEO  POTRESNO SVJEDOČANSTVO ŽENE IZ HERCEGOVINE 'U logorima sam bila zlostavljana, a cijela obitelj mi je pobijena'

„S ovom boli se ne mogu nositi sama jer sam bila svjedok svega. I pored toga, moji roditelji su ostali mrtvi poniženi. Zbog sve te nepravde i boli odlučila sam ovo napisati i poslati nekome kome je zaista stalo do ljudskih tragedija i sudbina. Ni od koga nisam tražila niti ordenje niti nečije sažaljenje“. 

Ovako svoju priču počinje Š. Č. (ime poznato redakciji) iz okoline Nevesinja, koja je 1992. godine bila uhićena i zajedno s članovima obitelji odvedena u jedan od logora u BiH, a koji je bio pod kontrolom srpske strane u prethodnom ratu.

U logorima je provela skoro četiri godine, te je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma odvede puštena na slobodu, nakon čega je saznala da je jedina iz cijele obitelji preživjela.

Sadržaj se učitava...

Nakon puštanja na slobodu pokrenula je tužbe i sudske procese da bi ostvarila svoja prava, te tražila pravdu za ubijene članove obitelji, međutim, do pravde, kako kaže, ni do danas nije moguće doći.

„Tražila sam samo malo pravde za moje roditelje. Nikakav novac ovoga svijeta moju obitelj sve što sam prošla, ne može nadoknaditi. Pošto pravdu nisam uspjela pronaći na sudu, svoju priču sam odlučila prenijeti na papir. Ovo pišem s nadom da će mi dragi Bog opet pomoći, da dođe u prave ruke. Ako to uspijem, bit će mi dovoljno saznanje da će ovo možda netko nekada pročitati“, kaže ona dok pred novinarima čita pismo (dnevnik) o okolnostima zatvaranja i boravka u logorima.

U spomenutom pismu navodi kako je bila žrtva ratne torture i premlaćivana više puta.

„Počeli su izvoditi jedno po jedno. Nakon moga brata izveli su mene. Pošto je bila noć mogla sam im vidjeti samo sjene. Odveli su me u neku prostoriju, počeli su me bacati jedno od drugog psujući i vrijeđajući me. Onda su me bacali na pod. Ja sam samo plakala i molila ih da me ostave na miru i da ja nikome ništa nisam kriva. Osjećala sam se tako jadno, nemoćno i očajno kao da sam upala među divlje zvijeri koje za svoje žrtve nemaju milosti. Samo su se smijali i bacali me od jednog do drugog kao da sam nogometaška lopta, a ne živo biće“, napominje Š.Č, koja je tada imala 22 godine.

Napominje da bol I sudbinu koju je imala ne bi poželjela nikada i nikome jer je izgubila sve što je imala u životu, a prije svega obitelj, kao i da joj je u logoru prošla mladost I djevojački snovi.

„Kada me ljudi pitaju koji detalj iz rata ti je najteži, ja ne znam što bih odgovorila. Svaki detalj moga života je veoma težak. Pomisao na smrt, a tek si počeo da život. Pomisao kako ti se život u jednom trenutku okrene naopačke. Postaneš nemoćan u svojoj boli“, dodaje Š.Č..

U Bosni i Hercegovini je tijekom proteklog rata (u razdoblju 1992.-1995.) prema istraživanju Centra za demokraciju i tranzicijsku pravdu bilo više od 950 logora i zatočeničkih objekata. 

Prema procjenama različitih međunarodnih organizacija kroz njih je prošlo više od 200.000 ljudi koji su preživjeli ratne torture, a navodi se da je veliki broj zarobljenika, čak 25.000 bili žrtve seksualnih zlostavljanja u logorima. 

Žene koje su žrtve ratne torture i dalje se suočavaju s velikim traumama, a samo rijetke su spremne podijeliti svoju priču o javnosti. 

Tijekom istraživanja o ženama žrtvama rata, istraživački timovi portala Gerila.info i Hercegovina.info kontaktirali su veći broj udruga koji okuplja ovu populaciju, kao i neke od pojedinačnih žrtava, međutim, oni su odbijali razgovarati o ovoj temi.

„Kada je rat prestao bilo je nekako lakše razgovarati o tome jer su bile okolnosti i drugačije. Ljudi su bili puni entuzijazma da se vrate, da obnove svoje kuće i da na neki način počnu normalizirati svoj živoot, ali onda kako je vrijeme prolazilo, te stvari su se počele drastično mijenjati i počelo je biti dosta teže i razgovarati o tome“, navodi Emsuda Mujagić iz Kozarca, predsjednica Udruženja žena “SRCEM DO MIRA”.

Udruženje “Srcem do mira” iz Kozarca kroz svoje aktivnosti je okupilo veliki broj žena iz tog kraja koje su prošle strahote logora. 

“Sve i jedna su prošle. Imaju možda dvije ili tri koje nisu se zatekletu, a sve i jedna je prošla uglavnom kroz logor Trnopolje, Omarska, Keraterm”, daodaje Mujagić, koja kaže da je na sceni institucionalno ignoriranje žrtava, te sustavno zatiranje činjenica o proteklom ratu, kao i da politički predstavnici ponovno generiraju krizu kakva je viđena početkom 90-ih godina prošlog vijeka.

Duboka politička podijeljenost dovela je do toga da i dalje ne postoje precizni i službeni podaci o broju žrtava ili ratnim zločinima iz proteklog rata, navode psiholozi, uz napomenu da se u takvoj atmosferi društvo nije pozabavilo ni pitanjem žrtava, te PTSP-a, kao posljedice zatvaranja u logore.

„Mi nemamo podatke koji su verificirani i prihvaćeni unutar cijelog društva, na primjer, o broju poginulih, da ne govorimo ranjenih, stradalih, silovanih. To govori koliko je sustav okrenut i koliko je državi, entitetima, političarima, koliko su važne žrtve“, navodi psiholog Srđan Puhalo.

Kako je rekao, stalne političke tenzije doprinijele su to da među etničkim grupama u BiH nema želje za suočavanje s prošlošću, te da samim tim ne želimo i ne možemo da razumijemo ono kroz što su prošle ne samo naše žrtve, nego i tuđe.

„Čak mislim da se žrtve i najbolje razumiju i da je tu najmanje mržnje i prejakih riječi“, dodaje Puhalo.

Veliki broj žrtava ratne torture još uvijek nisu uspjele regulirati svoja prava, a u Republici Srpskoj rok za prijavljivanje je trajao pet godina. Iskustva drugih država upozoravaju da se žrtvama mora dati još vremena da se ohrabre, posebno kada je riječ o bivšim logorašima, ali i žrtvama seksualnog nasilja, navedeno je nedavno i prilikom promocije Analize Zakona o zaštiti žrtava ratne torture.

„Treba se ostaviti mogućnost ljudima da mogu sutra i prekosutra i za 10 godina da prijave te strašne stvari koje su im se dogodile i da dobiju reparaciju i društveno priznanje. Nekada priznanje da ste bili žrtva, to je neka vrsta satisfakcije i oni koji ne ostvare ta novčana prava, nego samo im se prizna status da su propatili da su bili žrtve nekada je zadovoljština“, navodi novinar i istraživač Radenko Udovičić, koji je i jedan od autora pomenute Analize.

Status žrtava ratne torture po spomenutom zakonu dobio je samo malo broj osoba.
Dobili smo informaciju da je 301 žrtva ostvarila status po zakonu. Od toga su 211 žena i 90 muškaraca. 202 žrtve imaju evidentirana prava na osnovu kojih se vrši isplata. To je 157 žena i 45 muškaraca. Od strane ministarstva nismo mogli dobiti podatak koliko je ukupno podnijetih zahtjeva, da bi mogli mjeriti koliko ih je odbijeno, navodi i Gorica Ivić, izvršna direktorica Fondacije „Udružene žene“ iz Banje Luke.

Inače, po međunarodnoj praksi, što je ukazano više puta i od strane UN-ovih tijela i izvjestilaca, petogodišnje ograničenje ne bi trebalo stajati u zakonu, navodi se i u spomenutoj analizi.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.