'POŠTAROVIH' 50 GODINA UZ GLAZBU 'Mislim da sam ja jedini harmonikaš koji je spjevao pjesmu o svojoj ženi'

Prava je rijetkost čuti da je netko u posljednjih nekoliko desetljeća ostao vjeran svom zvanju. S tehnologijom su došla nova zanimanja, ljudi sve brže i lakše usvajaju nova znanja, uče i napreduju u raznim poljima. Iz dana u dan se odlučuju posvetiti nečemu posve novom. 

Gotovo svatko je u današnje vrijeme stručan u nekoliko stvari, a broj hobija nikada nije bio veći. Posve je normalno, da se netko nečim bavi tek nekoliko godina, a zatim nečim posve drugim. Sve je dostupnije više nego ikada prije, ljudi žele konstantno istraživati i učiti nove stvari.

Međutim, Ivan Kolakušić je još kao 14-godišnjak u ruke uzeo harmoniku koja ga je u radosti i veselju pratila punih 50 godina, što je i povod razgovora. Od tada je odsvirao stotine pjesama u gotovo tisuću i pol svadbi. Vjerojatno je najpoznatiji poštar među sviračima i svirač među poštarima, piše Ramski vjesnik.

Ivan Kolakušić rođen je 1958. godine u Blacu, gdje sada živi tek nekoliko obitelji. Do osamdesetih je bio Ivan, međutim tada 1980. godine postaje, i do dan danas ostaje Poštar.

“Na Blacu sam živio do 1984. godine, a onda sam preselio u grad. Bio sam podstanar sve do prokletog rata u devedesetima. Nakon toga opet podstanar, a 2000. sam kupio svoj stan. Moj prvi susret s glazbom i svatovima bio je 1972. godine. Tada sam imao četvere svatove. Imao sam 14 godina, mlad i neiskusan. Ali, tada su svadbe bile u par soba, gdje se išlo iz jedne sobe u drugu i gdje god zabegenišeš veselo društvo, eto ga! Gdje je bilo pića bilo je i novca”, započeo je razgovor Ivan.

Prvi sati kod komšije Rasima, sve po sluhu

Ivan je kao dječak izrazio želju ocu da želi svirati, a nakon dvije godine je debitirao na svadbi, nikome drugom nego stricu.

“Svom pokojnom ocu sam jednom prilikom rekao da bih volio svirati harmoniku. Imao sam 12 godina. On mi je rekao: Ja ću tebi kupiti harmoniku, ali morat ćeš učiti!, mislio sam se, što ću sad opet morati učiti, već idem u školu i učim, sad još i harmoniku učiti. Bio je jedan moj komšija Rasim koji me podučavao. Imao sam, da se pohvalim, talenta, a bio sam i samouk kasnije. Dan danas nisam naučio čitati note. Sve je išlo uz malo više talenta i sluha”, prepričava Ivan.

Sve krenulo od prve Hohnerice

Ivan govori kako nije bilo teško doći do harmonike, posebno onima čiji su djedovi ili očevi radili u Njemačkoj, ali harmoniku je ipak valjalo platiti.

“Moglo se doći lako do harmonike, pošto je moj ćaća radio u Njemačkoj. Kupio je harmoniku, a tada ju je platio tisuću maraka. Uvijek su na cijeni bile neke poznate marke, Hohner i druge. Spletom okolnosti, prvi se ženio moj stric. Onda su po selu bile još tri svadbe u koje sam išao. Od te četiri svadbe koje sam imao tada, samo je jedan par danas živ”, kaže Ivan.

Ivan kaže kako je u svoju prvu gažu krenuo nešto opuštenije, jer ipak svira za svoju obitelj. Međutim uskoro se ispostavilo drugačije. Kaže nam: “Ta prva svadba koju sam svirao bila je, kako sam ja zamišljao, sviraš kod svoga, možeš svirati i ne svirati. A kad sam vidio prvu curu, mislio sam si već sam zvijezda, idem ja sad curama, ali nije baš bilo tako. Ipak si došao tu da radiš i sviraš.”

U početku bijaše – Jozo Penava

Kako su vremena bila drugačija, nije se isticalo da si Hrvat, govori Ivan, niti je itko znao za hrvatske pjesme, pa ipak prve pjesme koje je svirao bile su upravo pjesme hrvatskog glazbenika Joze Penave. Bio je skladatelj i vokalno-instrumentalni interpretator pjesama koje se i danas smatraju jednima od najljepših, bilo da se radi o sevdalinci, staroj narodnoj pjesmi ili novokomponiranim pjesmama s elementima onoga folklornog.

“Tada su se u početku svirale sve one pjesme pokojnog Joze Penave. To su sve bile bosanske pjesme, tko je tada znao za hrvatske, nisi ni smio reći da si Hrvat. Nisam znao nijednu hrvatsku pjesmu. Svirao sam Crven fesić nano, Ej čija frula, stare pjesme koje se i danas pjevaju, 72 dana, Sve behara i sve cvjeta itd”, priča Ivan.

U prstima gotovo 1500 gaža

Malo tko se tada u ramskom kraju bavio sviranjem. Poštar je već duboko ušao u svijet glazbe i svirki. Najprije je krenuo raditi s kolegom Joškom Ljubićem.

“Moj kolega Joško Ljubić i ja smo tada svirali. On je prestao svirati i sad živi u Austriji. Tada smo bili glavni ovdje, nitko nije dolazio sa strane. Pokojni Vinko Brnada bi možda jednom godišnje došao u Rumboke, gdje bi imao dvije ili tri svadbe. Sve smo mi to pokrivali, od Uzdola do Orašca. Moj kolega Joško i ja. Imali smo od 15 do 30 svadbi godišnje. Sad ako uzmemo ovih 50 godina, to je gotovo 1500 što sam odsvirao”, priča Ivan.

Svadbe su tada, priča Ivan, bile posve drugačije. Gotovo ih nije bilo ljeti, sve su bile u zimskom periodu. Ne sjeća se da je ijedna bila ljeti, jer puno se radilo, smirivala se ljetina, nije bilo vremena za ženidbu.

Na baušteli u svadbama

“Kad sam imao prvu svadbu na Orašcu bio sam tamo mjesec dana i nisam dolazio kući. Tada su bile svadbe po tri dana. Srijedom otiđi po mladu i noći. U četvrtak je dovedi, a u petak ručak. Onda svadba u subotu, pa sve do ponedjeljka. Poželio sam kući doći, kao da sam bio u Njemačkoj”, priča Ivan.
Iako je svirao na mnogo fešta, pitamo ga za jedan detalj koji mu je ostao u sjećanju, a on nam u šali govori o nečemu što je za svakog glazbenika i pjevača nepojmljivo. “Ima jedna svadba koju sam zapamtio da nisam zaradio ni marke. To je bilo ’73. godine. Došao kući, roditelji pitaju zar baš ništa nisam zaradio, baš ništa”, kaže Ivan.

“Imao sam 15 godina tada, nije bilo kafića, nije bilo auta da potrošiš, nego direktno sa svadbe kući. Harmonika od 14 kila i polako”, prisjeća se Ivan.

Kakvo plaćanje, pa i ti si bio na svadbi!

“U to vrijeme nisam znao za pogodbu, odeš i sviraš i što zaradiš. Nitko te nije ni pitao koliko je tvoje što si došao. Derle, mlad, kažu i ti si se proveselio”, govori nam Ivan u šali, aludirajući na vic o baki koja svojevoljno troškove vožnje taksijem podijeli s vozačem, jer se i on vozio.

“Samostalno sam svirao do 1986. godine, a onda sam okupio prvi orkestar. Članove sam često mijenjao, kako tko ode u vojsku i slično. Svirao sam i s pokojnim Franjom Zadrom, prvim poginulim, na Crnom Vrhu. S njim sam imao prvi orkestar. Išli smo u Široki Brijeg i tada smo kao grupa svirali šest svadbi. Tako do 94. godine, rat je u međuvremenu buktio. Mlađe kolege su me tada opominjale kako se narodna glazba više ne svira. Sad se svira zabavno, kažu. Ali, gdje god smo svirali, dok su oni svirali zabavnu, nije bilo pare. Čim sam ja uzeo harmoniku, imao si od čega živjeti”, govori sa smiješkom Ivan.

Ivan je 2000. godine kupio stan i nastavio svirati samostalno. Kako je imao lijep glas, često su ga zvali razni bendovi i orkestri da im se pridruži.

“Najljepše trenutke sam proveo s prvim kolegom Franjom, a onda s jednim kolegom Mirsadom Pilavom. To je bilo prije rata, naravno, kad su počele domoljubne pjesme i rat, on je otišao svojim putem, a ja svojim. Kasnije sam nastavio svirati s Branimirom Krešom, za kojeg me vežu jako lijepe uspomene. Mi smo i dan danas poznati. Kad me pozove negdje, rado se odazovem i uvijek bude fešta. Također, trenutno sviram i s jednim kvalitetnim sviračem iz Bugojna. S njim idem često po Bugojnu, Gornjem Vakufu i Livnu”, govori Ivan.

“Svirao sam najviše na Orašcu i u Rumbocima. Tu još uvijek volim otići i tamo me ljudi, mogu reći slobodno, vole i poštuju, kao i ja njih. To su meni dragi ljudi. Srdačni su i gdje god se sretnemo popijemo kavu. Nedavno sam svirao svadbu momku čijem sam bratu svirao svadbu, ali i jako, jako davno njegovom ćaći. To je lijepo, podsjetiti se na sve te svadbe”, kaže Ivan.

Svadbe su se dosta promijenile govori Ivan. Posebno je drugačije bilo u ratno vrijeme, a Ivan se posebno prisjeća vremena kada je svatko nosio oružje…

Sviranje “pod opsadnim stanjem” i “maznuti” bakšiš

“Svirao sam pod jednim šatorom, ženio se jedan naš ugledni gospodin. Međutim, došao je jedan čovjek s puškom i rekao: Poštar, večeras samo za mene pjevaš. Pored tamo stoje mladoženja i mlada, kum, djever… Gledao sam kako bi rekao mladoženji da ga sklone, ali ne smijem, ipak mu je to bio i rod. Sve je prošlo dobro, ali moram priznati da sam bio malo prestrašen. Ali, nisam tada bio sam, bio je moj orkestar sa mnom”, govori.

Sadržaj se učitava...

Ivan je najviše svirao u Bosni i Hercegovini, ali često je gostovao i u Hrvatskoj.

“Na jednu smo svadbu išli po mladu u Popovaču. Tamo smo noćili. E sad, uvečer je trebalo malo pokriti instrumente, a ujutro ćemo nastaviti. Međutim, kad smo pokrivali instrumente, vidimo nema nam vrećice u koju smo ostavljali zarađen bakšiš. Javio sam se gazdi, koji sam je priznao da se s nama ipak samo našalio jedan naš prijatelj.

“Srećom sve je bila šala, ali mi je bilo čudno, znam da se dobro bacalo, a ovaj moj gitarist koji se znao često napiti kaže da ništa nije vidio da je netko uzeo”, smije se Ivan.

Hrvati, 20 eura je dovoljno!

Ivan prepričava i odgovor na, pomalo nepristojno, pitanje o “kićenju” harmonike: “Moj Branimir i ja smo svirali kod nas prije možda deset ili 11 godina svadbu gdje je mladoženja bio iz Brčkog. U Ramu je došao po mladu. Nama je svaki onaj žlib na harmonici imao po 100 eura. Branimir i ja smo se samo gledali i mislili da nam novac ne padne dolje na pod jer je bilo živo i veselo u tih dva sata svirke.”

Poklon sviračima od gostiju u svadbi ipak djeluje kao veliki stimulans sviračima govori Ivan. Svira se tada više i bolje, pa nije isto kada netko “zatakne” 20 maraka ili 20 eura. Dolazak eura pomutio je mnoge stvari u toj zemlji, pa tako i “kićenje” harmonike. Ivan je upitan famozno pitanje koje se provlačilo kroz medije: “Je li dosta baciti 20 eura?“, a na radost svih Ivan u šali samo kratko odgovara: “Jest!”

Broj pjesama koje je Ivan izvodio je ogroman, a kaže nam kako svaki svirač ukoliko misli svirati svatove mora u repertoaru imati njih barem 70.

Upitan je i koje to pjesme ljudi najviše vežu uz njega

“Kada je u pitanju moje bližnje društvo, to je pjesma Anđe od Uzdola. Zatim je tu i pjesma Nije kuća na prodaju, kao i pjesma Pod Radušom rodila me majka. Neke pjesme nisu moje, ali ova o Uzdolu je moja. Mislim da sam ja jedini harmonikaš koji je spjevao pjesmu o svojoj ženi. Jednu noć sam razmišljao čime bih joj se mogao zahvaliti za sve, pa sam joj napravio pjesmu. Imali smo 20 godina kad smo se uzeli, mladi, nismo znali od kuda bismo počeli naš život. Već sam šest godina tada svirao, pa sam se bojao da bi mi mogla zabraniti, ali nikada nije ništa rekla. 1984. godine smo se odijelili od roditelja. Otišao sam tada u jedne svatove i zaradio ormar, frižider i električni šporet”, prepričava sjetno Ivan.

Poštar se oženio davne 1978. godine. Nakon što se zaposlio u pošti 1980. godine, dobio je i prvo od četvero djece. Danas ima deset unučadi, za koju se nada da će barem jedno odlučiti baviti se glazbom, ako nikako, barem kao hobijem.

Povodom 50. godina bavljenja glazbom, sviranja i pjevanja na bezbroj svadbi Ivan je upitan za neku poruku, a on kaže: “Zahvaljujem svima, s kim god sam svirao i s kime god sam se družio. Zahvaljujem na strpljenju što su me mogli trpjeti. Nekad sam bio dobar, nekad malo manje. Poručujem mladima koji nemaju nekog posla, a žele se baviti nečim van škole, da se krenu baviti glazbom. Glazba je uvijek bila ulaznica za društvo, da si voljen i priznat u društvu. Ako imaju volje, mogu raditi na svom talentu.”

Sve spadne na harmoniku

Anegdota s više od tisuću svirki je previše za jedan tekst, Ivan kaže da mu je najteže bilo sačuvati sve članove benda od alkohola do početka sviranja, pa je jednom prilikom u Čitluku ostao bez dva člana orkestra koji su poneseni dobrom atmosferom vrlo brzo osjetili čari alkohola, pa od svirke za njih dvojicu nije bilo ništa. Sve je potom spalo na harmoniku, a uvijek ako i bude, kaže u šali Ivan.

Ivan je danas fokusiran na nešto manje događaje, kao što su prošnje, pričesti, krizme, krštenja i slično. U stanu nekada svira za svoju dušu ili za goste, pa ga susjedi često pitaju kakva je to fešta kod njega, kome to svira, a Ivan u šali kaže kako svira sebi.

Kraljica fešta

Modernu glazbu može poslušati, ali je ne svira, kaže nam u šali, ne može je stići. Još uvijek najradije sluša staru narodnu glazbu, Andriju Ojdanića, Peru Gudelja ili pak Vinka Brnadu. “Ako moram naučiti neku modernu, onda naučim”, kaže Ivan.

“Svirao sam jednom prilikom s Jadrankom Antunovićem i razmišljali smo što bismo mogli za ulaznu pjesmu. Pa smo krenuli s nekim zabavnim i laganim pjesmama. Međutim, svekrva je tada skočila i dreknula: Poštar sviraj nam kolo, kanite se toga!“, tako da nije bilo ulaznih pjesama, plesa mladenaca, odmah kolo, smije se Ivan.

Ova je slika tako na jedan način zbilja ilustrirala stvarno stanje prilikom raznih zabava u našem i ostalim krajevima Bosne i Hercegovine. Zbilja, iako je danas ogroman broj kvalitetnih bendova čija je produkcija na vrhunskoj razini, koji na svakoj svadbi gostima priušte jedan pravi mali koncert, bez harmonike ništa… Pa ćemo je za kraj ovog intervjua proglasiti – kraljicom svih fešti!