Vatromet iznad Mostara: Hum ili Stari most?

...na brdu Humu iznad Mostara, organizirala je vatromet. No, planirano ili ne, slika vatrometa koju su mediji te večeri odaslali u svijet nije prekrila i stvarnost Kristova križa koji već 15 godina bdije nad Mostarom, a koji se, opet, planski ili ne, u redovitim panoramskim slikama Mostara sustavno izbjegava. Gradskom odboru SDA Mostar, koji je pozdravio čin predaje aplikacije zasmetalo je mjesto vatrometa. I to zbog Kristova križa koji se nije mogao zasjeniti, a koji je prema njihovu mišljenju nelegalan, provokativan i simbol dominacije. Svoje neslaganje izrekli su dan poslije u priopćenju za javnost: "Pored činjenice što križ na Humu, odakle je tijekom rata razaran Mostar, velik broj građana doživljava kao provokaciju i, svakako, simbol dominacije jednoga naroda, mišljenja smo da vatromet s prostora nelegalno podignutog zdanja predstavlja lošu poruku prema Bruxellesu. [...] Smatramo da se uz dobru volju i puno jaču poruku vatromet mogao organizirati na simbolu Mostara i Bosne i Hercegovine, Starom mostu."

Hum ili Stari most?

Nije nam cilj ulaziti u potrebu i razloge vatrometa i izbora mjesta: Zašto Hum, a ne Stari most? Valjda je Hum zbog svoje više od 400 metara nadmorske visine i vidljivosti iz svakoga dijela grada i okolice. Prema našemu mišljenju, moglo je proći i bez vatrometa ili, ako se već organizirao, mogao je biti i sa Staroga mosta. Jer, mi se ne odričemo Staroga mosta. Naime, iako je Most izgrađen za vrijeme otomanske okupacije i po nacrtu Hajrudina, učenika glasovitoga arhitekta Sinana, kojemu su usput kazano roditelji bili kršćani, njega su na svjetlo dana postavile vješte ruke i mozgovi stotina graditelja i zidara iz Popova polja, iz Dubrovnika i s Korčule, koji su, uz tisuće kubika kamena i 99 tisuća jaja, u devetogodišnjoj izgradnji u njega ugradili hektolitre znoja i suza pa i nemalo krvi. "Sam Gospodin vidio je jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbe na tlačitelje njegove" (Izl 3,7). Stari su most u svoje biskupske grbove utkala i dvojica mostarskih biskupa, msgr. Petar Čule 1942. i msgr. Ratko Perić 1992. godine. U njegovoj burnoj povijesti često su ga od zla rušenja spašavali opet Hrvati i katolici. O ovomu je svojedobno pisao biskup Perić (vidi: dr. Ante Pavlović, priredio, Stari mostovi u Mostaru, Mostar, 2004., str. 151-171). Teza o tomu da su ga 9. studenoga 1993. srušili tenkovski projektili HVO-a, nije uopće na tvrdim nogama. Haškom sudu predočene su činjenice, stručne ekspertize, koje dokazuju da Most nisu srušile tenkovske granate, nego u sam Most umetnuti eksploziv. Ne smijemo zaboraviti da je u ratnim borbama oko Staroga mosta i duž Bulevara, ulicama Grada, poginulo malo manje od 500 hrvatskih branitelja. Stoga Stari most u Mostaru i za Hrvate i katolike sveto je tlo, baš kao i Hum odakle je prije podizanja i maloga i Velikoga križa ubijan Grad i gdje su pripadnici Armije BiH, mučki ubili 19 pripadnika HVO-a, četiri civila, a među ubijenima bila je i jedna osoba bošnjačke nacionalnosti. No, sve ovo gore kazano ne niječe našim sugrađanima da i oni Stari most drže svojom baštinom. Biskup Ratko u navedenom članku to izražava ovim riječima: "Ako bi se išta moglo nazvati spomenikom islamsko-kršćanske suradnje, onda je to Stari most (Stari mostovi u Mostaru, str. 156).

No, vratimo se temi i razlogu pisanja i izdvojimo tri kvalifikacije SDA-ova priopćenja:

Križ je na Humu nelegalan

Provokacija i simbol dominacije jednoga naroda

"Predstavlja lošu poruku prema Bruxellesu".

Iako smo o ovim prvim dvjema besmislenim tvrdnjama do sada često pisali, činimo to još jednom, i s povodom. Jer ponovni nasrtaj na Kristov križ dolazi u vrijeme kršćanske korizme, kada su oči i srca 2,5 milijarde kršćana, a ne samo Hrvata katolika Mostara i Hercegovine, usmjerene na Kristov križ kojemu pripada sva čast i hvala: "Častimo te, križu sveti, na kom umrije Isus naš, na života tamnoj stazi kao zvijezda ti nam sjaš! Riječju, srcem častimo te, sveti križu Isusov! Uspomeno njeg've muke, njeg've žarke ljubavi, svim što tebi dižu ruke, sretan život pripravi! Riječju srcem, častimo te, sveti križu Isusov! Na strpljivost krjeposnoga, na pokoru grješnika nukaš, križu, nevoljnoga, utjeho nam velika. Riječju, srcem častimo te, sveti križu Isusov! Ti u tuzi i veselju, križu, bud' nam zastava; ti nas vjerne Bogu vodi preko svijeta varava! Riječju, srcem, častimo te, sveti križu Isusov!" (Crkvena pjesmarica).

Legalno podignut križ na Humu

Križ na Humu, kao što bi uostalom trebao i svaki drugi objekt - posebno stabilan, prije same izgradnje zadovoljio je sve zakonske i zakonite procedure te je od mjerodavne civilne vlasti, mostarske općine Jugozapad, zadobio potrebnu građevinsku dozvolu. Stoga, govor o nezakonito podignutom križu imao bi smisla samo kada se ne bi priznavao zakonitim ondašnji ustroj grada Mostara, administrativno u šest općina. Zato svaki govor o nezakonitosti križa na Humu nije samo besmislen nego opasno zlonamjeran, upravo kao što bi bila besmislena i zlonamjerna priča o nezakonitosti tolikih objekata i zakonskih akata u to vrijeme na području grada izgrađenih i donesenih. I jednako u općinama kojima je na vlasti bio SDA ili grupacija stranaka iz bošnjačkoga naroda, kao i HDZ ili stranke s hrvatskim predznakom. Stoga pozivamo GO SDA Mostar, koji je sunositelj vlasti u Gradu, i na svim razinama vlasti u ovoj državi, i koji zna što je to zakon i zakonsko i zakonito, i pravo zajednice i pojedinca, da svojim neodgovornim antireligioznim izjavama ne potiče duh razdora, mržnje i zla, koji je u ne tako davnoj prošlosti ubijao Grad, njegove ljude, sakralne, kulturne, znanstvene, zdravstvene, proizvodne i obiteljske objekte kojih rane ni dvadeset godina nakon rata nikako da zacijele. Ponajviše ovakvim neutemeljenim i zato nerazumnim tvrdnjama o nezakonitosti Križa na Humu! I gotovo svaki put kada se verbalno napadao Križ na Humu i kršćane u Gradu to je nekim rušiteljima mira bila prilika da nanesu neku materijalnu štetu oko samoga Križa. Hoće li se to i ovaj put dogoditi i tko će biti odgovoran?

Provokacija i simbol dominacije

Kristov križ u koji se po prvom sakramentu, krštenju, ucijepila velika većina građana ovoga grada nikako nije i ne može biti provokacija. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, koji važi na cijelom području BiH, Katoličkoj Crkvi, kao uostalom i drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, omogućuje i osigurava svakodnevno u javnosti iznositi i zastupati načela svoje vjere ili uvjerenja i prema njima se ravnati tako da se ne ugrožava slobodu drugih; vršiti vjerske obrede u svojim ili zakupljenim zgradama, na otvorenim prostorima vjerskih objekata, na grobljima, te domovima i imanjima svojih vjernika; praviti, tražiti, posjedovati, uvoziti, izvoziti i koristiti predmete i materijale koji se odnose na obrede ili običaje njihove vjere ili uvjerenja u skladu sa zakonom (čl. 7 t. 1,2 i 5). Dakle, zakon dozvoljava Crkvama i vjerskim zajednicama biti prisutan u javnosti, graditi i posjedovati vjerske objekte i predmete koji se odnose na obrede ili običaje vjere ili uvjerenja u skladu sa zakonom. A već smo rekli da je Križ na Humu izgrađen sukladno zakonu. Stoga, ni jedna ozbiljna osoba i ustanova bilo koje provenijencije, zakonsko izražavanje vjerskih uvjerenja i gradnju objekata ne može i ne smije smatrati provokacijom. Ako bismo se priklonili toj logici, onda ne bi uopće došlo do susreta različitih: provociraš me svojim rodom, visinom, kilažom, bojom očiju i kose, inteligencijom, zato što tu jesi, zato što postojiš. Ili, pak, ništa se ne bi gradilo, jer svaka građevina bila bi nekomu provokativna. Ordinarijat u Mostaru nikada nije ni jedan objekt drugih Crkava i religija, izgrađen sukladno zakonu, nazvao provokacijom. Maksimum koji možemo dopustiti jest postavljanje pitanja svrsishodnosti pojedinih objekata. A to je već pitanje na koje treba odgovoriti onaj koji ga gradi i u to treba uvjeriti onoga koji ima zakonsku ovlast odobrenja. A mi smo toliko puta govorili o svrsishodnosti križa, nakani i doprinosu miru. Vjerničku ideju, rođenu u ratnom vremenu, kada je s Huma razaran i ubijan Grad, hranjenu biblijskom nadom o vremenima kada će se mačevi prekovati u plugove, a koplja u srpove, Bogu hvala, ostvarili smo u Jubilarnoj 2000. godini kada su mnoge kršćanske Crkve i zajednice ostavile vidljiv znak svoje vjere i opredjeljenja na prijelomu tisućljeća. A što križ na Humu znači za veliku većinu građana - vjernika Mostara, treba čuti njihovo mišljenje, da ne spominjemo veličanstvenu pokorničku povorku na Veliki petak.

Križ je vjerski simbol, a ne nacionalni, pa stoga ne može biti simbol dominacije jednoga naroda nad drugim. Jer dominacija - vlast, gospodstvo - u širem i u užem smislu oslanja se na ovozemaljsku silu, nepravedne zakone i tomu slično. A Kristov križ, znak i stvarnost Milosti i vrhunac Ljubavi nikako nije ovozemaljsko sredstvo moći i dominacije. Sveti će Pavao reći: "Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. [...] Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi" (1 Kor 1,17-25). Kako vidimo ni Židovi ni Grci u križu, tom sredstvu sramotne smrti na koju je osuđen sam Sin Božji, nisu vidjeli simbolom dominacije. A mi zajedno s Apostolom naroda, i s Huma, Križem propovijedamo Krista, Božju snagu i Božju mudrost. I na to imamo pravo i slobodu i po zakonima ove države.

On "predstavlja lošu poruku prema Bruxellesu"

Istina, ovozemaljski moćnici i europarlamentarci izborili su se da se "kršćanski korijeni" Europe ne uvrste u Europski ustav. Pa ni u preambulu. Za to se svojevremeno snažno zalagao sv. Ivan Pavao II., papa. I nije bio u tom osamljen, iako je bio "glas vapijućega u pustinji". Jer nije govorio o katoličkim, nego kršćanskim korijenima. Čak se i jedan, neki će reći ortodoksni, Židov, J. H. H. Weiler, profesor na sveučilištima u New Yorku i u Brugesu, ravnatelj centra "Jean Monnet" za europske i međunarodne studije i autor poznatoga djela "Ustav Europe", u knjizi "Kršćanska Europa: istražujući esej" (Rizzoli, Milano, 2003.) čudi isključivanju kršćanstva iz moderne europske kulturne povijesti te na temelju pravne i političke filozofije pokušava pokazati kako je zapravo ignoriranje europskih kršćanskih korijena iskrivljavanje povijesnih i društvenih činjenica.

No, iako nema spomena Boga, ni kršćanskih korijena, ni križa u europskom ustavu, to ne znači da se iz ustava pojedinih zemalja članica automatizmom izbrisalo ime Bog, Presveto Trojstvo, Krist, križ, kršćanstvo. Tako: u preambuli Ustava Savezne Republike Njemačke čitamo: "...svjesna vlastite odgovornosti pred Bogom i ljudima..."; u preambuli Ustava Republike Irske: "U ime Presvetoga Trojstva od kojega proizlazi svaki autoritet... mi... priznajući s poniznošću sve naše obveze spram našeg Božanskog Gospodina Isusa Krista..." U Velikoj Britaniji ne može se ništa službeno otpočeti ili završiti bez: God save the Queen koja je i vrhovna poglavarica Anglikanske crkve. Neke skandinavske zemlje, npr. Kraljevina Danska ili Norveška, svoje Luteranske Evangeličke Crkve smatraju nacionalnim Crkvama; ustav Grčke govori o važnosti Pravoslavne crkve, a ustavi Malte i Španjolske o važnosti Katoličke Crkve. Pa i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica ove države taksativno nabraja Katoličku Crkvu, Pravoslavnu crkvu te Islamsku i Židovsku vjersku zajednici kojima potvrđuje povijesnost i kontinuitet, svojstva pravne osobe, kao i svim ostalim Crkvama i vjerskim zajednicama kojima je priznato svojstvo pravne osobe prije stupanja na snagu ovog zakona (čl. 8. t. 2.). Treba li spominjati pozitivno rješenje Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu s obzirom na isticanje križa u školama u Italiji?!

I da zaključimo. Jedino što je u danima predaje aplikacije bila loša poruka Bruxellesu jest ovo priopćenje GO SDA Mostar, u kojemu se osporava zakon po kojem je Križ izgrađen i niječe zakonsko pravo Katoličkoj Crkvi da svoju vjeru propovijeda i s "krovova". Pa i s krova Grada - brda Huma. Postizanje pravedna rješenja, koje bi konačno skinulo Mostar s političke karte problema, a kojega i mi zazivamo, jedino je moguće u poštovanju zakona i prava pojedinca, naroda i vjerskih zajednica da slobodno ispovijedaju svoju vjeru i izražavaju svoje osjećaje koji nisu u suprotnosti s naravnim, Božjim i pozitivnim zakonima. A onaj tko se ponaša u skladu s ovim vječnim i pozitivnim - vremenitim zakonima, ne može biti nelegalan, provokativan, dominantan, niti vrijeđa osjećaje ili ugrožava slobodu drugoga i drugačijega.

Mr. don Željko Majić/Crkva na kamenu