TDK 2015 – Večer posvećena Petru Milošu

Ponosni smo što smo na ovaj način odali počast našem velikanu pisane (i izgovorene) riječi. Posebno puno nam znači dolazak supruge pokojnog Petra, gospođa Matija Katica, koja je došla iz Duvna samo kako bi nazočila ovoj večeri. Ta skromna i samozatajna žena je neprimjetno ušla u gledalište, pa nismo imali prigodu javno ju pozdraviti. Primijetili smo je i pozdravili tek poslije predstave i zahvalili na dolasku što činimo i na ovaj način.

Uvodničari, Marko Tokić i Ivan Baković, su nadahnuto govorili o Petru, njegovom životu i djelu. Ivan Baković je rekao nekoliko impresija o Petru i pročitao par odlomaka iz njegovih pisanih djela. Marko Tokić je na veoma lijep način predstavio Petrov životopis, te govorio o Petru - novinaru, književniku i čoviku (njegovo izlaganje donosimo na kraju teksta).

Glumci Miro Barnjak i Velimir Pšeničnik-Njirić su na maestralan način odigrali predstavu Petra Miloša „Rodijaci" te nasmijali i oduševili gledateljstvo.

Večer je protekla u zaista izuzetno lijepoj i emotivnoj atmosferi, ali na žalost s malim brojem posjetitelja.

O Petru Milošu

(tragom njegovi riči)

Marko Tokić

Prije nego što vam uopće kažem išta o Petru Milošu, ili, što je puno bolje, nego mu dopustim da on govori sam o sebi moram Vam reći da je Petar Miloš novinar. On je to dugo bio za mnoge svoje Duvnjake pa čak i onda kada su njegova književna postignuća pomalo ga otimala novinarstvu i uključila u književnu umjetnost.

PETAR MILOŠ NOVINAR

Dopisnik RTV Sarajevo, HTV-a, WDR-a i Glasa Amerike. Od 1993. kolumnist Slobodne Dalmacije. Uvijek pomalo u sporu s poslodavcima i uglavnom je razlog bio ili borba za pravo na izvješćivanje hrvatskim jezikom ili pogan jezik (kakvog mu ga je Bog dao) u obrazlaganju prava našeg naroda da bude svoj na svom u svakom pogledu. Nije bio nepogrješiv u procjenama i ocjenama, ali uvijek duhovit i dobronamjeran. I spreman svaki put prihvatiti i drugačije mišljenje i kritiku onoga što je napisao. Znao se dakako izokola i izdaleka i ispričati, ali tek nekom drugom prilikom iskazujući vlastitu simpatiju i naklonost nekim drugim povodom, (kojeg je i sam u svojoj dosjetljivosti znao domisliti kako bi se ispričao), ali pod jednim uvjetom da ono što je bilo prihvatiš da je bilo bez zlobe i zle nakane: daklem, što bi rekli naši Duvnjaci, bilo je kako je bilo a sad je ovako, a kako će biti Bog dragi zna, no ako si čovik onda ćeš čoviku i oprostit.

Dio svojih novinarskih uradaka na rubu novinarstva i književnosti objavio je u vlastitoj nakladi kao knjigu kolumni Hercegovački zapisi (Tomislavgrad 2002.). Evo, šta je o njoj napisao jedan naš drugi velikan, također nažalost, pokojni Ante F. Markotić: „Stil i jezik Miloševe knjige je za svakoga: sažet i razumljiv, jednostavan i uvjerljiv - pitkom ikavicom često umočen u narodno nazivlje i narodnu mudrost, poučan i dopadljiv. S lakoćom prihvatljiv i napojen piščevom vještinom da ispriča narodnu priču, iscijedi esej, zapis ili komentar stvarnih događaja i dionika u njima - od gostioničara i svećenika do predsjednika i kardinala, što čini ovu knjigu svojevrsnim kulturnim i moralnim molitvenikom jednog ponosnog naroda, nepravedno (ali i ciljano) oklevetanoga, a njezinoga i njegovog pisca u nezaobilaznoga viteza duha, rijetkoga ako ne i jedinoga, koji se neznanju i distanci odupire znanjem i blizinom. Zato je ova knjiga lijek za svakog Hercegovca - još i više za njihove prijatelje... ‘za uspomenu i dugo sjećanje'. Hercegovaca, naime, ima sve manje ovdje, a sve više tamo daleko i još dalje!"

A sad da pustimo Petra da Vam ispriča o sebi, on će to zasigurno učiniti bolje i lipše od mene.

PETAR MILOŠ ŽIVOTOPIS

„Rođen (sasvim slučajno) ‘prid Ilindan na dva dana' 1948. godine u selu Crljenice kraj Duvna. Jednom sam kao šestogodišnjak nakon mise jedini u kući upamtio ime proroka Ezekiela kojega je fratar spomenuo, pa su me proglasili ‘veleznanim' djetetom. To materi nije bilo drago, jer se pričalo da ‘veleznanu dicu' Bog uzima sebi. S obzirom da sam nedavno navršio 63 godine, pokazalo se da baš i nisam veleznan i da su materina strahovanja bila neutemeljena."

Ipak ne mogu da malo neprokomentiram: ironično, kako samo to on zna, gleda i samoga sebe kao i sve naše slabosti, koje je sa simpatijama uzdizao u ravan vrline jer i mi sami ponekad tako uporno u tome istrajavamo da nam, ni sami ne znamo kako, to pardoksalno polazi za rukom. No da se vratimo Petrovoj priči o sebi. „Slučajno sam se školovao. Završio sam peti razred u Mesijovini. Ćaći je bilo drago što nije bilo šestog razreda, jer je računao da mu mogu pomoći u seljačkom poslu. A ja čuo da u Rakitnu postoji čak osam razreda, pa velim ćaći kako bih rado nastavio školovanje.

Ćaća se naravno zabrinuo jer ‘čovik ode u vojsku tri godine i nikad ga, a ono iđe u školu pet godina, pa mu malo. Kako je se dosad nisi izdobrovoljio...' Na kraju sam završio u Rakitnu, pošto je mater kazala ćaći da se od mene ovakvog zamuzena nikad ne će istesat dobar seljak, a škola mi išla od ruke. U daljem školovanju sam imao sreću što je rodijak Slavo odselio u Đakovo, pa poveli i mene na školovanje. Nakon završene gimnazije rodijak Ante odeselio u Sarajevo, a ja kod njega na fakultet. Pošto ćaća nije imao novaca, a država mi nije dala kredit, to sam za vrijeme studija svako ljeto provodio u Njemačkoj gdje su mi rodijaci našli posla na čišćenju gradilišta."

I tako je Petar, htio ne htio, upoznao ne samo domaći, duvanjski dio gastarbajterske priče nego i onaj iz prve ruke u samoj Germaniji što će ga i kao čovjeka tog kraja i kao novinara i književnika oblikovati i usmjeriti na uočavanje, bilježenje jedne velike epske prispodobe koja se sama od sebe oblikovala u dane, godine, vrijeme i događaje koje je trebalo bilježiti, promatrati, sudjelovati, pomagati, živjeti, ohrabrivati, voljeti, patiti i plakati, radovati se i u nadi živjeti zajedno sa svojim ljudima, njihovim sudbinama i sudbinom svoga naroda.

„Kada sam 1972. godine, kao prvi Crljeničanin, završio studij filozofije i njemačkog jezika, ćaća me cinično pita: Znaš li ti sada sve? A ja mu počnem filozofirati kako sada tek znam koliko ne znam.
- More bit da ti sada ne znaš više od mene, a ja još nemam ni razreda škole, kazao je ćaća."

A znati da se ne zna veliko je znanje kao što je možda i veće ono da znaš što tko zna i dopustiš mu da se time bavi. I tako se Petar nakon kratkog pedagoškog rada u Jajcu počeo baviti novinarstvom kako bi se ipak mogao vratiti u Duvno, u njemu živjeti i iz njega o svijetu govoriti. A o tome smo već na samom početku govorili.

PETAR MILOŠ KNJIŽEVNIK

Ipak da pustimo Petru da on i sam ponešto kaže o tome. „Onda ti se zaposlim kao profesor u Jajcu, pa nakon četiri godine upadnem u novinarske vode kao dopisnik RTV Sarajevo. U ratu mijenjam bauštelu, ali ne i posao. Prvo sam radio kao dopisnik HTV-a iz Širokog, a onda kao kolumnist u Slobodnoj Dalmaciji. Pa sam se oženio, pa dobio četvero djece, pa napisao dva romana (Legende o Rodijaku Ćipi i Ratne legende o rodijaku Ćipi), dvije drame (Lekvidacija/Rodijaci) i Budala na određeno vrijeme) knjigu kolumni Hercegovački zapisi i još neke stvari. Nikada me nitko nije nagradio, a moja pokojna mater je našla razloga za to.

- Kako će te nagradit, kad se ti svakom rugaš. Ne znam ja čitat, ali čujem šta drugi pričaju. Piši, bolan, da je svak dobar. U srdite prosjakinje prazna torba.

Ova materina dijagnoza pokazala se ispravnom. Naime, kada sam se u jednom društvu požalio kako se od pisanja ne može živjeti, jedan hercegovački tajkun, kojega sam malo zakačio u par tekstova, kazao mi je: Ja ću ti dat milijun maraka, samo nemoj pisat.
Mislim da ga je pretjerao."

A možda i nije.

Pa ipak da nešto kad već govorimo i mi kažemo o Petru kao književniku. Ovaj put prizivam samoga sebe da u kratkim crtama iskažem misli koje sam već govorio.

Vijest o Petrovoj smrti me zatekla.

Zastao sam.

Treba li išta o njoj napisati, i kako napisati a da ne bude patetično? Možda: umro je Petar Miloš, ali rodijak živi. Rodijak Ćipa koji je njegov „alter ego", ali i „drugo ja" svih Duvnjaka koji su, u jednoj generaciji, iz ilirske civilizacije iskoračili u računalnu eru još uvijek je dostupan da nas nasmijava (vječno žalosnim smijehom - nadodao bi njegov subrat po peru Ivan Raos). I ma koliko mi bili tužni zbog Petrove smrti Rodijak će Ćipa postojano svjedočiti da je postojao čovjek koji je uspio pronaći model književnog stvaranja unutar kojega sve ono što narod tvori i usmeno govori preobražava u roman o liku (koji je gotovo svi mi) i koji funkcionira kao vjerodostojno svjedočenje o sudaru civilizacija i preobrazbi koja se tim sudarom događa.

Kako je u tome uspijevao Petar Miloš? Svi koji Petra dobro znaju, a i oni koji su ga tek povremeno susretali, mogli bi i dokučiti tajnu, jer Petar je uopće nije skrivao, dapače... On ju je uvijek iznova potvrđivao i nikada od nje nije odstupao. Naime, sve priče koje možete naći u rodijakovim romanima i u pričama o rodijaku, mogli ste čuti u Duvnu, od nekoga ili od samog Petra (ukoliko ste se s njim družili). Petar bi redovito svaku priču o rodijaku ispričao makar desetak (neke i više) puta različitim slušateljima prije nego bi ih stavio na papir. Pomno ih je usmeno oblikovao i dotjerivao, pazio na reakcije slušatelja i one koje su nalazile odjek u slušateljstvu, i koje je uspio dovesti do savršene usmene forme tek tada bi stavljao na papir, i umjesto konkretnih ljudi čije bi anegdote i sam prepričavao (bilo da im je sam začetnik ili ih od nekog usmenog pripovjedača dočuo) sada bi uključivao u rodijakov životopis. I tako se u Petru (u jednoj osobi) događao proces jedinstvene transformacije: naime, u njega je urastao iz usmenog stvaralaštva i izrastao u visoku (artističku) književnost najvećeg dometa, onaj iskonski pripovjedački gen narodnog genija Hrvata Duvna (i Hercegovine).

Otišao je Petar i ostavio rodijaka da nas tješi, usrećuje i nasmijava.

PETAR MILOŠ: ČOVIK!

I stoga bez obzira koliko je bio dobar novinar i veliki književnik Petar Miloš je prije svega i poslije svega bio i ostao čovjek.

Čovjek koji je iznimno volio ljude. Društvo. I sam je postao pričom za života, pa se Duvnom pričaju mnoge anegdote koje su povezane s njime. Tako je jedne prigode u vrijeme Duvanjskih dana kulture u Duvnu gostovao i veliki hrvatski pjesnik Jure Kaštelan. Književna večer, a poslije druženje i Petra krenulo. A kada Petra krene priča sama od sebe poteče, jedna, pa druga i opet jedna pa tko zna koja i svaka dobra i svaka izvorna, autentična, originalna, smiješna. I Jure se i sam valjao od smijeha i divio nepoznatu pripovjedaču koji s lakoćom priča već petnaestu priču sve jednu bolju od druge. Ali i naši domaćini se unezgodili jer je ovom Petrovom pripovjedačkom ulogom Jure nekako ostao, bojali su se, zapostavljen. Stoga se jedan od domaćina (čini mi se Hamid Begić) u trenutku kada je smijeh utihnuo i Petar zaustio da iznova krene s pričom onako mu udvorno i umilno prigovori:

Bolan Petre, pusti Juru da govori. Njega smo zvali...

Naravno, misleći da će tako omesti Petra, a Petru ni na kraj pameti nije bilo do toga da omalovaži Juru, ta znao je da je ovaj vrhunski pjesnik, ali ovo je vrijeme od zabave, nije od ozbiljnih govora i učenih fraza, ali ako je već tako da bi trebalo Juri vratiti riječ, nije problem, tko brani. A valjalo bi Juru i čut, pa Petar u dahu na gore izrečenu opomenu umjesto nove priče obrati se pjesniku:

Jagmi se, Jure! Vidiš kako se ja jagmim pa nikoga drugog ne mere zapast ni da bekne.

Ili ona druga kad su Crveničani na izvoru Studene pravili odmaralište, naravno, dragovoljnim prilozima pa kao i uvijek kad se u zajednici radi neki daju a neki ne daju pa se dosjetili da bi trebali napraviti i nekakav spomen o tome tko je radio i kada pa se povele rasprave kako to izraziti a da ne bude posve uvrjedljivo, dapače da bude poticajno da se i oni koji još nisu dali potaknu. I naravno dopalo Petra da osmisli šta će zapisati. A Petar odma' iz prve: Napravili svi Crveničani osim oni koji nisu.

Ili pak ona koju još nisam čuo pa vam je ne mogu ispričati, ali sigurno hoću ako opet nekim povodom budem imao priliku. Sve je stalo kao da je zadrhtalo tog dana u Duvnu i Mienu i u Vrankvurtu čulo se i pričalo da je svaki čovik smrtan osim onih koje narod iz nekih razloge ponese u pamćenju i priča o njima kao o ljudima koje je vridilo zapamtiti i smrti otimati. I tako i sam Petar ode u legendu, da bude s nama sve dok nas ima i naši priča o nama. A kada i priče stanu ostat će one Petrove zapisane, ako bude imao tko i dok bude imao barem jedan koji čita.