Sjaj i bijeda zapadne Hercegovine

Široki Brijeg (tada Lištica), Ljubuški, Posušje, Grude i Čitluk imali su najmanje društvenih stanova po glavi stanovnika, najmanju stopu zaposlenosti (ali i najveću stopu nezaposlenosti), ali, uz Duvno i Livno, i najviše radnika „na privremenom radu u inozemstvu". Dijelove Hercegovine zapadno od Neretve, kao što je najveći dio Mostara i Čapljina, nisu svrstavali u zapadnu Hercegovinu, već u nekakvu srednju.

Velik napredak

Statistika je puno toga pokazivala, ali, kao i kupaći kostim", i sakrivala. I tada je, primjerice, Široki (Lištica) uz Zadar imao najveći broj registriranih automobila na broj stanovnika, kao jedan od pokazatelja standarda, u čitavoj bivšoj državi. Siva ekonomija, devizne doznake dijaspore i bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom (posebno duhanom) crnu statističku sliku zapadne Hercegovine činile su nešto svjetlijom. No, puno se toga promijenilo u posljednja dva desetljeća pa i tako i percepcija o zapadnoj Hercegovini - nekad najnerazvijeniji kraj u BiH danas se u bh. javnosti percepira kako najbogatiji. Što do toga drži vodu, a za što se može reći ona: Smućaj pa prolij.

Prije dva desetljeća raspao se socijalistički sustav i puknuo njegov balon, što je najmanje pogodilo one kojemu je najmanje služio. Onima kojima je socijalizam i dogovorna ekonomija najmanje dala, demokratski sustav i privatno poduzetništvo dalo je najviše. Zapadna Hercegovina je živnula, poslovično poduzetništvo Hercegovaca, koje se iskazivalo i u bivšem sustavu, urodilo je plodom. Unatoč agresiji i ratnih nedaća, općine zapadne Hercegovine ubrzo povećavaju broj zaposlenih, većina gospodarskih pokazatelja bilježi rast u odnosu na one predratne, dok najveći dio BiH ni danas nije ni blizu gospodarske razvijenosti iz vremena 80-ih godina prošlog stoljeća. Mnogi koji u zapadnoj Hercegovini nisu bili dva desetljeća ne mogu vjerovati očima pa je u javnosti stvorena fama kako je jugozapadni dio BiH najrazvijeniji, kako Hercegovci žive najboljim standardom u BiH. Istina, stvoren je veliki napredak, ali samo u odnosu na stanje u bivšoj državi. Velike „ušminkane" zgradurine uz loše prometnice u zapadnoj Hercegovini daju dojam prosperiteta i gospodarskog sjaja, a one u najvećoj mjeri čine zapravo veliko Potemkinovo selo u kojem zaposlenici često zarađuju znatno manje od federalnog prosjeka. Mnogi u zapadnoj Hercegovini vide nešto slično onome što je vidjela ruska carica Katarina kad je njezin ljubavnik Potemkin, izgradivši fasade kuća nepostojećeg sela, „pokazao" blagostanje i opravdao svoju kolonizaciju tog područja.

Najnoviji statistički pokazatelji o proizvodnji, izvozu, (ne)zaposlenosti, visini plaća i slično ne potvrđuju dojam o navodnom bogatstvu zapadne Hercegovine.

Mnogi uvaženi stranci reći će kako zapadna Hercegovina ima najveći broj lijepih kuća, kako se tuda voze najbolji automobili, a ne vide loše ceste i ostalu infrastrukturu te mnogo toga lošega. Ne vide svakidašnje jadikovke onih koji kod bogatih traže posao za koricu kruha. Okolo gladac, unutra jadac, ili kako se govorilo u osmanlijsko doba - okolo kalaj, unutra belaj!

Tranzicija, razni vidovi profiterstva, toleriranja krupnijeg kriminala i korupcije stvorile su goleme socijalne razlike, društveno raslojavanje na bogate i siromašne, a stvoreni srednji stalež sve se više topi.

Prije desetak godina plaće su u zapadnoj Hercegovini bile dvostruko veće nego u većini BiH, a sad su se izjednačile. Znatan broj radnika radi i za 500 KM mjesečno, pa i niže. Sretnici su oni koji još uvijek imaju tisuću KM i više, a sve su rjeđi oni s enormnim zaradama i značajnijim profitom. Oni još uvijek stvaraju privid o bogatoj zapadnoj Hercegovini.

Visok osobni standard pojedinaca neprirodno egzistira uz nizak komunalni standard. Skupa vila često je daleko i od vodovoda, a kamoli od kanalizacije. Ima slučajeva da đaci u „Pradinim" cipelama u razred ulaze kroz hodnik kojim pliva voda iz WC-a.

Mnogi su na čekanju - jedni čekaju na Zavodu za zapošljavanje, drugi da ih gazda ponovo pozove na posao, a treći čekaju nekoliko već zarađenih plaća. Računi brzo stižu, džepovi su sve plići, kreditne kartice se izlizale od „peglanja". Još prije desetak godina neki su u Sarajevu rekli kako se životni standard u najnerazvijenijim dijelovima Federacije mora izjednačiti s onim u zapadnoj Hercegovini. Bili su zloguki proroci - događa se obratno.

Životni standard zapadne Hercegovine sve se više približava onom iz najsiromašnijih dijelova FBiH. Devizne doznake dijaspore na bošnjačkom dijelu FBiH proporcionalno su znatno veće nego u zapadnoj Hercegovini, socijalna izdvajanja države također. Zapadnoj Hercegovini se od poreznih izdvajanja puno manje vraća nego drugdje u FBiH i BiH. Pojedini politički predstavnici Hrvata, koji su svako malo u Sarajavu, znaju se „pohvaliti" kako njihovi sunarodnjaci, pogotovo Hercegovci, puno bolje žive od Bošnjaka. Što pravi vlastodršci u Sarajevu slušaju s oduševljenjem pa se prema zapadnoj Hercegovini ponašaju maćehinski, a izdvajaju silna sredstva za saniranje propalih poduzeća u bošnjačkom dijelu FBiH, spajanjem staža uposlenicima tih područja spašavajući tako radna mjesta i socijalni mir. A Hercegovci neka se sami snađu, znaju oni to.

Skup životni stil zapadne Hercegovine stigao je na naplatu. Nekadašnji hercegovački „auslenderi", koji su crnčeći prekovremeno i vikendom ostvarili dobre zarade, te novopečeni tajkuni i tajkunčići stvorili su visoke standarde, glorificiranje skupih nekretnina i pokretnina, skupe običaje. Kad su vidjele kako potkivaju konje, mnoge žabe digle su nogu i sad to skupo plaćaju. Pokondirene tikve su se polupale, sjajni baloni puknuli su. A „pukli" su i mnogi njihovi vlasnici. Teme iz kultnog Sirkovog filma „Imitacija života" i Tackerayova romana „Vašar taštine" aktualiziraju se u Hercegovini. Hercegovci su sami sebi stvorili novovjeki namet na vilajet. Trče sa skupe fešte na još skuplju, a mladoženja od petsto svatova poznaje njih 50-ak. Jedni kažu kako valja što raskošnije proslaviti krstitke, krizme, vjenčanja, godišnjice braka, vjerske blagdane, a netko će reći kako je enormno trošenje u takvim prigodama zapravo ruganje vjeri i ismijavanje samoga sebe. Letvica je podignuta previsoko, a Blanka Vlašić (tipičnog hercegovačkog prezimena) jako je malo. More je tako blizu, a od mora problema mnogima je u Hercegovini jako daleko. Patrijahalno u zapadnoj Hercegovini ustupilo je mjesto materijalnom, potrošački mentalitet učinio je svoje, moć novca mnoge je pretvorila u nemoćnike, a umjesto diskretnog šarma buržoazije na djelu je indiskretna bahatost novih buržuja.

Najviše ljudi u zapadnohercegovačkim selima živi samo zbog čistog zraka. Ali od zraka se ne može živjeti. Nije tome davno kada je gotovo svako seosko kućanstvo u zapadnoj Hercegovini imalo dvije krave, a svako s bavilo i poljoprivredom - proizvodnjom duhana, vinogradarstvom ili povrtlarstvom.

Jedna starija Hercegovka reče: „Lako ti je mojoj nevisti, od svega živa ima samo mačku!" Netko je kazao kako nije seljak onaj koji živi na selu, nego onaj koji živi na selu, a ne drži kravu. Jer jedna krava vrijedi koliko i jedna prosječna plaća. Brojna kućanstva koja su živjela u gradu na svojim napuštenim seoskim okućnicama bavila su se poljoprivredom. No, vrijeme čobanluka i motike davno je prošlo, a moderne farme i intenzivna poljoprivredna gazdinstva još su rijetka. Najgore od svega je totalno poremećen sustav vrijednosti. Puno više se cijeni kriminalac sa skupim automobilom nego profesor fizike bez auta, koji se auta i boji jer zna što je kvadrat razlike i što je sekunda za sekundu. Roditelj mora sinu i kćerki skupo platiti izlazak uz jeftinu glazbu, kupiti pokoju markiranu „krpicu". Znanstveno je dokazano da je glumljenje života na visokoj nozi opasno i po sam život. Ona iz bivšeg sustava „Važno je što je na meni, nitko ne zna što je u meni", u zapadnoj Hercegovini se u novom sustavu aktualizirala do apsurda. Automobil nije prijevozno sredstvo, već statusni simbol, oni koji koriste javni prijevoz (što je u razvijenom svijetu pravilo) u zapadnoj Hercegovini izazivaju javnu sablazan. Djeca bogatijih „furaju" trendove, što djecu siromašnijih gura u - kriminal.

Lokalna recesija

Kako onda iz začaranog zapadnohercegovačkog kruga? Ako se nešto brzo ne promijeni nabolje, zapadnoj Hercegovini, nakon globalne hipotekarne krize i recesije, prijeti lokalna hipotekarna kriza, lokalna recesija s duplim dnom, a možda i depresija. S početka prošlog stoljeća u godinama gladi fra Didak Buntić odvodio je zapadnohercegovačku siročad u Slavoniju, jedno vrijeme šverc duhanom hranio je brojnu hercegovačku djecu, prije pola stoljeća zapadnu Hercegovinu spašavao je „privremeni rad u inozemstvu", a potom i Džemal Bijedić koji se usudio prepoznati bijedu zapadne Hercegovine i podario joj nekoliko gospodarskih projekata. No, unatoč njima, zapadnohercegovačke općine bile su, prema statističkim pokazateljima, među najnerazvijenijima u BiH.

Tranzicija i privatno poduzetništvo živnuli su zapadnu Hercegovinu, ali ne do mjere koja bi joj jamčila neko blagostanje i visok životni standard o kojem postoji lažna predstava.

Kako umjesto Potemkinovih sela

doći do bogatog sela s intenzivnom i eko-poljoprivredom i stočarstvom te do etno-sela u koji bi svraćali međugorski hodočasnici i turisti s Jadrana? Mnogima smeta bahatost jednog dijela doista bogatih Hercegovaca, ali svakom će oprostiti sve ukoliko zaposli pokojeg radnika i investira u rodni kraj kojem se nitko ne može dovoljno odužiti. Hrvatska bi morala ozbiljnije razmisliti o zaleđu svoje kifle na jugu.

Hercegovci su prvi u BiH bili u Europi i od Europe najviše očekuju. Pokazali su se vrlo uspješnima u svim uređenim društvima i željno očekuju uređenu BiH. Hercegovina je zbog blizine luke Ploče, željezničke pruge, zračne luke, Međugorja i budućeg koridora Vc te solidnih iskustava zapadnoeuropskih poduzetnika proglašena jednom od najatraktivnijih regija u Europi za ulaganja. Čeka se „samo" uređena država, a Hercegovci traže samo jednakopravnost u BiH i bit će ravnopravni svima u Europi. No, prije toga, valja se spustiti na zemlju, biti uporan i strpljiv. Ovu svetu zemlju uvijek je Netko spašavao i nipošto se ne smiju udaljavati od Njega.

večernji list