Šaljivi trojac iz Splita se uputio na biciklima u Mostar te doživio bezbroj anegdota

Polazna točka bio je Grad pod Marjanom, tako da se trojac odvažio na avanturu dugu oko 340 kilometara u oba smjera, a kako se put odvijao prošli vikend, jasno je i da vremenski uvjeti nisu bili na njihovoj strani. Kakve su doživljaje prikupili, koje su se anegdote i nevolje događale na ekspediciji prepustili smo Dinu, dakle jednom od aktera da napiše sam, prenosi srednja.hr

U prohladnom splitskom jutru obilježenom naletima bure i sramežljivim suncem koje se sporo podizalo iza Mosora tri mladića su biciklama polako napredovali uz padine prema Kliškoj tvrđavi. Ivan Bačelić-Grgić(24) iz Šibenika te Dino Zaklan(26) i Toni Karabatić(25) iz Splita su naime bili na prvoj dionici svoga dugoga i napornog puta prema Mostaru u Bosni i Hercegovini. Ideja za ovakav pothvat se rodila još prije par mjeseci kada su Dino i Toni se otisnuli na put od Splita pa sve do Žaborića (okolica Šibenika) kod svog već navedenog prijatelja Ivana.

Taj 74km dug put u jednom smjeru (148km ukupno) ih nije odagnao od ovakvih zamisli, dapače usadio je sjeme novog puta u njih. Od prvotne zamisli pa sve do realizacije je prošlo dva mjeseca u kojima se u prvom redu nastojalo uskladiti brojne obaveze navedenoga trojca da bi se dobilo dovoljno slobodnog vremena da se put ostvari.

Na pohod kroz dvije zemlje bez propisnog svjetla

Zvijezde su se konačno posložile 24.11.2014. i naša odlučna ekipa se u 6 sati ujutro po mraku i buri iz Splita otisnula prema Klisu. Dino u kratkim hlačama i sa vjetrovkom je predvodio tim praćen osebujno odjevenim Ivanom u biciklističkim gegama i vjetrovci sa znakovljem nogometnog kluba Istra 1961., možda je mogao zatražiti i sponzorstvo od njih. Toni je izabrao izuzetno toplu odjevnu kombinaciju koja je ispod dvije itekako tople trenerke uključivala i pidžamu. Premda je možda oko podneva žalio isto toliko se za noćne bure radovao svome izboru. Prva dionica možda i najteža je na sreću došla na svježe noge i odrađena je bez velikih problema.

Nakon Klisa put ih je preko Dugopolja vodio na Bisko a zatim prema Cetini koju su prešli bez većih problema. Usputna zaustavljanja poput onoga u marketu u Ercegovićima su prolazila uz dobru šalu sa lokalnim stanovništvom koje se začuđavalo nad konačnim odredištem puta. Uz dosta smijeha i šaljivih dosjetki Dino, Ivan i Toni su nastavili svoj proboj prema Mostaru preko Ciste Provo, Lovreća i Imotskog. Možda i najokrutnija dionica puta za mladiće je bila upravo ova. Konstantan uspon koji je tek ponekad donosio ravne dionice ili pak nizbrdice trajao je skoro 30km. Toni se odvoji podosta od ostatka ekipe te su Dino i Ivan nastojali pratiti tempo. Ivanu je ovo bilo prvi put da se otisnuo na podužu avanturu sa biciklom te je trpio i prve fizičke posljedice. Bol u bedrima te u stražnjici, uzrokovana neudobnim sjedalom, je postajala sve neugodnija. S druge pak strane iskusniji Dino je također imao prve probleme sa grčevima zadnje lože te su mu bila potrebna povremena zaustavljanja.

 

Toni koji se poprilično dobro nosio sa naporom za razliku od ostale dvojice je također bio i opskrbljen tabletama protiv bolova koje su itekako pomogle prevladavanju ove teške dionice. Snažni naleti bure su usporavali napredovanje maksimalno budući da je vjetar puhao u prsa. U tim trenucima se i po prvi puta ozbiljno razmišljalo o problematici dolaska do Mostara. Naime Toni je najavio, a Dino i Ivan potvrdili činjenicu da originalni plan dolaska do 6 sati, samim time za dnevnoga svjetla se neće ostvariti.

Ivan je istaknuo činjenicu da Dino nije imao propisna svjetla na bicikli te da će biti teško voziti kroz mrak a Toni naglasio problem niskih temperatura u hercegovačkim brdima kombiniranih sa jakim vjetrom. Mogućnost odustajanja nije bila isključena, no Dino je odlučno ustvrdio : 'Radije ću ući u Mostar kao santa leda nego odustati'. Toni se složio sa tvrdnjom ponudivši opciju da se vozi i po najgorim uvjetima sa konstantnim stajanjima u zaklonu. Nastavilo se hrabro voziti uzbrdo sve do nadmorske visine od 664 metara koja je ostvarena nedaleko od Prološkog blata. Umorni i iscrpljeni Dino, Ivan i Toni su ugledali Imotski sa velike visine te se obradovali nizbrdici koja se spuštala nekih 8km sve do grada. Nakon kratke pauze i odmora u Imotskom uputili su se prema granici sa BiH kod Sovića.

Ako pitaju na granici, idemo do Gruda

Nema smisla napominjati da su bili jedini biciklisti u redu za pregled dokumenata. Mirno se vozeći iza kolone auta plijenili su poglede sa svih strana. Granica je prijeđena bez ikakvih poteškoća premda je Dino već unaprijed isplanirao reći policiji da idu do Gruda ako pitaju budući da nije imao svijetla na biciklu a bilo je jasno da će se voziti po noći. Nakon granice uslijedilo je 10-tak kilometara užitka ravne ceste sve do Gruda uz redovita stajanja u marketima.

Valjalo bi naglasiti da je Vindija napravila dobar utržak sa ovom trojicom biciklista koji su doslovce na svakom stajanju kupovali Vindi isosport za okrijepu. U Grudama je napravljena kratka pauza uz kavu koja je provedena u ugodnom razgovoru sa konobaricom i gostima koji su bili oduševljeni entuzijazmom mladića. A pritom i poprilično neupućeni u uvjete svoga kraja.

Naime na Tonijev upit kakav je put preostalih 40km do Mostara dobili su odgovor da je poprilično lagan i ravan, s druge pak strane Tonijev prijatelj je najavio križni put do Širokog Brijega. Oprečne informacije su podijelile i tim pa je pala i oklada. Dino je tvrdio da će u Mostar doći u 10 sati navečer, dakle 4 sata nakon polaska iz Gruda, dok je Toni tvrdio nošen informacijama gostiju da će trebati 2 sata. U međuvremenu Ivan je nastojao samo nekako uparkirati biciklu na kojoj nekim čudom je eto odlučio izostavit nogar.

Ulazak u Mostar je pobudio osjećaje kao da smo upravo osvojili Rim

Posljednja dionica puta do Mostara je kao i svaki kraj bila najteža. Dinova predviđanja su se nažalost obistinila te je strmi uspon od Gruda do Mostara uzimao posljednje atome snage. Pritom se u Vrletima spustila noć koja je trojac uhvatila u omanjoj šumici bez ikakvih svjetala u daljini da posluže kao orijentir. Nakon kraćeg vijećanja je donesena odluka za noćnu formaciju koja bi maksimalno smanjila rizik od nadolazećih auta. Premda je originalni plan potpuno zanemarivao noćnu vožnju kao opciju, teškoće puta su prisilile mladiće na improvizaciju.

Ivan je predložio da vozi prvi budući da ima najjače stražnje svijetlo, Toni je kao najslabije rasvijetljen držao sredinu, a Dino koji je inače bio bez svijetala je uzeo Ivanovo prednje svijetlo, uperio ga u tlo i zauzeo začelje kao najvidljiviji član ekspedicije. Formacija je ponudila sigurnost od nadolazećih auta straga budući da je Dino sada bio vidiljiv sa par stotina metara udaljenosti ali je isto tako izuzetno otežavala vožnju Ivanu na čelu kolone koji nije imao prednje svijetlo i navodio se samo slabo vidljivom bijelom linijom koja označava rub ceste.

U uvjetima slabe vidljivosti je bilo od neopisive važnosti držati se blizu i ne voziti prebrzo. Kolona je sporo napredovala prema Širokom Brijegu dok se čulo zavijanje vukova pa je Ivan dobacio i pošalicu sa konotacijom na popularnu gospođu Lasić i njen obračun sa tim životinjama, a uskoro se u daljini mogao vidjeti i križ iznad Mostara što je ohrabrilo naše putnike. Nakon dugotrajnog probijanja kroz mrkli mrak ekspedicija je došla do Širokog Brijega i okrijepila se u lokalnoj trgovini usput pričajući sa nekolicinom mladića koji su im čestitali i ohrabrili ih za nastavak puta obećavši ravnu dionicu.

Kao što su momci rekli tako je i bilo, ravna dionica je pratila Dina, Ivana i Tonija dobrih 12-tak kilometara. Nakon toga uslijedio je mukotrpan uspon na posljednje brdo prije Mostara. Bura koja je momke poštedjela svojih naleta još od Imotskog je odjednom opet pokazala svoje mrzlo lice. Niska temperatura, mrak i jak vjetar su pratili ekspediciju na njihovom usponu. Nakon pola sata u tim uvjetima izbili su na nizbrdicu koja se spuštala sve do središta Mostara. Presretan i ponesen uspjehom dolaska do cilja Ivan je maksimalno brzo se strmoglavio u grad razbivši formaciju i zabrinuvši prijatelje koji su požurili za njim.

Ulazak u grad je pobudio osjećaje kao da su upravo osvojili Rim pa je odlučeno da se to odmah proslavi večerom prije nego se upute do Tonijevog prijatelja koji im je ponudio smještaj u gradu budući da tu studira i radi.

Bez obzira na umor 'napali' službeno najpopularniji noćni klub u BiH

Slavljenička porcija je bila obilježena poprilično nesuvislim Dinovim izjavama vjerojatno uzrokovanim umorom kojima je zbunio konobara te duplom porcijom velikih ćevapa koju je junački pojeo u 5 minuta. Toni i Ivan su skromnije večerali te se nastojali opustiti prije polaska dalje. Marko Nakić zvani Zigi, dobar Tonijev prijatelj, se javio putem mobitela i uputio izmoždenu ekspediciju do bara u kojemu radi da im preda ključe i uputi ih dalje.

Zigi je bio izuzetan i susretljiv domaćin uvijek voljan pomoći te je popratio ekipu u svim njihovim izletima po Mostaru osim kada je radio. Tako je ekipa po dolasku na njegovo radno mjesto, bar Mali puž, donijela odluku da se tu noć ne spava već odmah sa bicikle ide u noćni život. Dino koji je do maloprije bulaznio u restoranu je bio glavni zagovornik ideje, a ni Ivan nije zaostajao u nagovaranju Tonija koji je evidentno preferirao krevet. Toni je pokleknuo pod odlukom većine te se ekipa uputila u Zigijev stan dok se Zigi pridružio nakon završetka smjene. Nakon kratkog odmora i osvježenja izvađena je zgužvana odjeća i pomno birana obuća te su naši momci doživjeli apsolutnu transformaciju u dalmatinske zavodnike u Hercegovini.

Vođeni Zigijem 0napadaju' službeno najpopularniji noćni klub u BiH, Pink Panther. Unatoč fenomenalnoj atmosferi umor je odigrao svoje te je uslijedio povratak doma nakon 2 sata premda je Dino zagovarao doček zore u klubovima.

Doveli pet potpunih stranaca u stan

Slijedeći dan ispavana ekipa je ustala oko podne. Dino i Ivan su spavali na zasebnim krevetima u jednoj sobi dok su Toni i Zigi podijelili bračnu postelju u drugoj kao pravi bliski prijatelji. Toni je kao poznati egzibicionist svojim noćnim vragolijama nastojao ometati san svih ukućana, a vjerojatno i susjeda. Unatoč snu momci su bili poprilično kako su svojim riječima rekli: 'zgužvani'. U takvom stanju su se uputili na kavu u Malog puža, a odmah zatim na ručak u restoran Druga kuća gdje uzgred rečeno rade poprilično zgodne konobarice pa preporučamo posjetu.

Njihovo oduševljenje svojim pothvatom mladići su odmah potkrijepili šokom naručuvši duple porcije shvativši da su cijene itekako pristupačne. Unatoč konobaričinim sumnjama popraćenim osmijesima naša ekipa je hrabro počistila tanjure i otisnula se prema centru grada gdje je uslijedilo kratko slikavanje na Starome mostu i obilazak ostalih znamenitosti. Veliki el clasico derbi između Reala i Barcelone je Toni proveo u Malom pužu sa Zigijem dok su Ivan i Dino u stanu odlučili odspavati i pripremiti se za novi noćni izlazak.

 

Odluka da se malo popije prije samog dolaska u Pink Panther se pokazala odličnom. Poprilično vesela, naša ekipa je napravila odličnu atmosferu prvo u stanu koji su posjetili Tonijevi i Zigijevi prijatelji, a zatim i u samom klubu gdje se ostalo do zatvaranja. Uporni i nezadrživi odlučuju i dalje ići Mostarom i tako se po gradu išlo po klubovima do zore. Zigi se te večeri nije sa njima vratio doma već je prespavao kod prijatelja te nije svjedočio situaciji da su Ivan i Toni u stan doveli 5 potpunih stranaca dok je Dino na skalama čekao da mu netko otvori vrata budući da je ranije taksijem otišao i lutao po gradu (gradska vožnja oko 8kn) u 'razgledavanju'.

Poprilično vesela i zabavna večer sa mostarskim studentima koji većinom nisu Mostarci je kulminiralo Tonijevim pomalo nestvarnim gubitkom ključeva te su se svi odjednom našli zaključani u stanu. Kod nekih je to izazvalo bijes, neki su se mirili sa sudbinom a neki samo i dalje veselo pili. Ključ je pronađen nakon sat vremena iznad sudopera na ormariću te su ljutiti gosti pušteni, a preostali su odlučili prespavati. Kao izuzetni domaćini Dino, Ivan i Toni su svima omogućili smještaj tako što su se njih trojica stisnula u jedan krevet, a preostali rasporedili po stanu.

Toni dobio listić na kladionici i oštetio BDP susjedne zemlje

Posljednji dan u Mostaru je započeo mamurno. Nakon ustajanja odrađen je još jedan obilat ručak na šok svih zaposlenih u obližnjem grillu. Naime padale su duple porcije velikih ćevapa i cheesburgeri. Potrošak kalorija od 7 000 u jednom smjeru je itekako trebalo nadoknadit. Dan je proveden u ugodnom društvu sa Zigijem, a valja napomeniti i da je Toni uspio dobiti listić na kladionici te tako oštetiti BDP BiH. Prilikom novog slikavanja na starom mostu Ivan se odlučio popeti na rub radi boljeg efekta slike, a šaljivi Toni je iskoristio situaciju. U gužvi talijanskih turista je počeo vikati: '5 euros and he will jump'.

Uz ovu dosjetku imao ih je još nekoliko te su oduševljeni Talijani čak spremno krenuli davati euro pa ih je Ivan morao razuvjeriti da ne namjerava stvarno skočiti. Umor i spoznaja da put natrag donosi poprilično teške uspone je ponukao Ivana i Tonija da predlože ukrcaj na autobus te put doma tim prijevoznim sredstvom jer 150km natrag po uzbrdicama koje su probili je iziskivao nove izuzetne napore koji bi opet morali biti odrađeni u jednom danu jer mladići nisu imali gdje noćiti osim u Mostaru i Splitu. Dino je predložio alternativu: spust na Metković i Ploče i onda obalom do Splita.

Početno negodovanje Ivana i Tonija je odagnao uz pomoć Zigija predloživši opis puta sa internet aplikacije koji je pokazivao poprilično ravan put sve do Ploča, a zatim povremene uspone. Uz malo nagovaranja i ohrabrenja došlo se do odluke: napada se Metković u 6 ujutro.

Mandarina u izobilju na putu kroz Metković

U zoru ekspedicija se otisnula uz Neretvu poprilično ravnim putem kojih ih je vodio kroz prelijepe prirodne pejzaže. Možda i ponajljepši prizor viđen je u prekrasnom malom mjestu Počitelj nedaleko od Čapljine gdje je stari grad bio skriven iza klisure od pogleda da bi se nenadano nakon zavoja ukazao u punom sjaju. Nakon Čapljine se stiglo do Metkovića gdje se prolazi granica uz kiselo lice policajke koja nije nimalo dijelila entuzijazam našeg tima.

U gradu Metkoviću se stalo na kavu koju je platio jedan stariji gospodin, inače i sam biciklist, pritom popričavši malo sa ekipom. Još jednom ohrabreni čestitanjem kolege biciklista mladići nastavljaju uz Neretvu kroz Opuzen gdje ih časte mandarinama lokalni trgovci pa sve do Komina i Rogotina pa na Ploče. Nakon ove dionice od 60-tak kilometara koja je poprilično lako prijeđena uslijedili su prvi ozbiljni napori iznad Ploča te poslije kada se prošao Gradac. Zacrtani cilj za pauzu Makarska je odmjeren nekih 2 sata od Ploča po Dinovoj procijeni, koja je pokazalo se bila potpuno pogrešna.

Jaki usponi su uzimali dosta energije, a valja uzeti u obzir da je ovaj put povratka još duži nego onaj kada se išlo prema Mostaru, naime put natrag je bio 187km dug i nužno se morao prevaliti u jednome danu jer su već iduće jutro naše putnike čekale obaveze. Opet je postalo jasno da će mrak uhvatiti ekipu na putu i to još prije Makarske i dugo čekane pauze. Zauzeta je opet prije spomenuta formacija te se ekipa zaputila dalje. U Makarskoj po dolasku je Dino u svome stilu pojeo skoro pola pekare dok je Ivan osjećao jake bolove u koljenima i bilo je jasno da je odabran previše jak tempo za jedan dan.

Umjesto uobičajenih 60-tak km u jednom danu koliko biciklisti putnici prelaze naša ekipa je odlučila slomiti 187km. Ipak unatoč svim umorima moralo se nastaviti dalje. Na sreću cesta je pomilovala ekipu većim dijelom puta sve do Omiša, nije bilo većih uspona ili bolje rečeno nisu predugo trajali. Bura je počela opet puhati za vrijeme te posljednje dionice te je dodatno otežavala put.

U Omišu su se čak kod Ivana nakratko rodila ideja da se uskoči u popularnu 60tku i u busu odvozi posljednjih 19km puta međutim to su Dino i Toni kategorički odbili zahtijevajući da se na svoj pogon dođe do kraja. Teškom mukom su voženi ti posljednji kilometri jer je i akumulirani umor odigrao svoje. Ipak u 23 sata, 17 sati nakon polaska Dino, Ivan i Toni su opet bili u gradu Splitu. Kratko su se pozdravili i uputili svojim kućama da se odmore i spreme za nadolazeće obaveze.

Rezime

Ovo putovanje koje je iziskivalo dosta planiranja i odricanja te truda je također bilo i ogromno iskustvo. Približno je svaki od naših putnika na njemu potrošio 700 kuna, ali više vlastitom odlukom nego potrebom, polovica ovoga iznosa bi bila dosta za štedljive putnike. Prijeđeno je 334km u oba pravca te su ispričane nebrojene priče i anegdote te su učvršćena prijateljstva.

Prijateljstva iskaljena kroz poteškoće i zajedničku bol, zajednički napor, guranje najslabijega naprijed kada mu je bilo najpotrebnije. Dino, Ivan i Toni su svi u pojedinim momentima ne samo bili prijatelji. Bili vođe kad su drugi padali, bili su na dnu kada ih je bolilo. Bili su hrabri i odlučni i uvijek kada su se rojile misli odustajanja netko od njih je bio spreman povesti druge sve do kraja, a drugi su spremno pratili jer su znali da je to ispravno. Ovaj put je bio nešto poput života. Okruženi prijateljima išli su ka cilju, bilo je uspona i padova, doduše ovdje je pad značio sreću a uspon patnju.

Bilo je šala i bilo je i ljutnje, razočaranja i ushićenja i na kraju svega jedno zadovoljstvo jer su znali da su proživjeli svoj život to jest odvozili svoj put dajući 120 posto na svakom metru.

Nisu profesionalci koji će svojom vrhunskom opremom i dugo brušenom formom juriti cestama. Ne, samo su entuzijasti, avanturisti velikog srca i volje. I ne samo da bi ponovili ovakvo putovanje već odmah po dolasku počele su se rađati ideje za nove avanture i nove vidike koji će Dino, Ivan i Toni opet otkriti kao prijatelji.

srednja.hr