Prema brojnim indicijama proizlazi kako je Armija BiH sama srušila Stari most u Mostaru

Mostar 1468. godine postaje dio Otomanskog carstva, a 1566. po zapovijedi sultana Sulejmana Veličanstvenog započinje gradnja danas nam tako poznatoga mosta na Neretvi. Nakon 473 godine most je 9. studenog 1993. godine srušen u ratnom sukobu između Hrvata i Muslimana, a 22. srpnja 2004. ponovno je obnovljen uz pomoć Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatske, turskih graditeljskih eksperata i međunarodne zajednice.

Autor: Marko Šuto/dnevno.hr

Uoči osme godišnjice ponovnog otvaranja Starog mosta u javnosti još uvijek prevladava mišljenje kako su Hrvati iz HVO-a na čelu s generalom Slobodanom Praljkom odgovorni za rušenje Starog mosta. Međutim, proučavajući povijest Starog mosta može se uočiti jedna zanimljivost. Most je bio na meti nekoliko puta prije nego što je i zapravo srušen. Namjeru rušenja imala je Kraljevina Jugoslavija 1941., fašistička Italija 1943., JNA je postavila eksploziv uoči rata, a 1992. su ga granatirale četničke postrojbe. Sve te pokušaje spriječili su upravo Hrvati.

Iako je tenkovskom paljbom bilo teško srušiti most, što je pokazalo četničko granatiranje, tvrdilo se kako su ga upravo tenkisti HVO-a gađali i uništili. Pregledavajući snimke rušenja uočava se 'stup vode po crti koja polazi od istočne obale, južno od mosta, i ide do istočnog oslonca mosta. Stup vode diže se približno do pola visine mosta. Istodobno se u istočnom osloncu mosta uočava oblak crnog dima', kaže se u analizi rušenja Starog mosta koju su izradili dr. sc. Muhamed Sućeska, dr. sc. Slobodan Janković i dr. sc. Aco Šikanić, a dalje spominju kako se 'u međuvremenu ne vidi da je ni jedan projektil udario u most. Uzdužni stup vode može biti posljedica aktiviranja detonirajućeg štapina koji je bio u vodi južno od mosta od istočne obale do istočnog stupa mosta, a oblak crnog dima u istočnom osloncu mosta može biti posljedica aktiviranja eksplozivnog naboja.'

Dakle, pretpostavka tenkovskog granatiranja je ovom analizom osporena. Uspostavilo se kako je most srušen miniranjem, a aktiviranje naboja izvršeno je s istočne obale Neretve koju su u tom trenutku kontrolirale snage Armije BiH.

U trenutku detonacije bilo je neobično puno kamera postavljeno na stalke koje su snimale Stari most, kao da se radi o višetjednom snimanju dokumentarca za National Geographic čiji je snimatelj nakon upornog čekanja uspio snimiti kadar životinjskog parenja. Imena nekih snimatelja jedne strane novinske agencije, kao npr. Hadži Nedžad Kasumović, James Wilson i Eldin Palata, su poznata, zbog čega se može zaključiti kako su upravo oni dogovorili detoniranje mosta s Armijom BiH kako bi dobili ekskluzivnu snimku. Takva praksa namještanja je uobičajena kod ratnih snimatelja budući da nisu uvijek u mogućnosti uhvatiti najbolji trenutak, a novinske i televizijske kuće, u potrazi za senzacijom, često puta prelaze crtu moralnosti.

Odmah nakon tog događaja krenule su optužbe na račun HVO-a i generala Praljka kojeg se držalo odgovornim za rušenje mosta, a tijekom godina to je postalo uvriježeno mišljenje čak i među Hrvatima, što je jedan dio hrvatske političke elite i poticao. Pokrenut je bio i sudski postupak na Okružnom vojnom sudu u Mostaru protiv tri pripadnika HVO-a, no suđenje nije privedeno kraju.

Pitanje je koji je bio motiv miniranja Starog mosta od strane Armije BiH. Moguće je da je riječ o političkoj strategiji koja pokušava privući simpatije svijeta. Takvo 'nacionalno poduzetništvo' nije ništa neuobičajeno. Bošnjačka politika se odlučila preuzeti na sebe ulogu žrtve kako bi ostvarila određene ciljeve. Kada jedan narod preuzme tu ulogu on posjeduje određenu moć ucjenjivanja nekog drugog naroda, a time dobiva i znatna financijska sredstva od međunarodne zajednice. Financiraju se kulturni projekti koji dalje imaju za cilj promoviranje naroda na određen način (vidi Sarajevo film festival, Angelina Jolie, nap. a.). Hrvatska politika je pristala na takvo ucjenjivanje, a hrvatska javnost je tu odluku bespogovorno prihvatila.

Paradoksalno je kako se o Starom mostu govorilo kako nema strateškog značaja iako su svi ostali mostovi na Neretvi već bili srušeni ili teško oštećeni, a ovaj je jedini još povezao zapadnu s istočnom stranom. Još gori je odnos domaćeg društva i međunarodne zajednice prema ljudskom životu. Stari most za mnoge je bio važniji od života civila ili vojnika, a jedini koji je ukazao na takvo stanje bio je general Slobodan Praljak kada je rekao:

- Nisam srušio Stari most. Ali važniji mi je prst jednog mog vojnika od bilo kojeg mosta!

Video snimke rušenja mosta možete pogledati ovdje, a analizu možete pročitati ovdje.