Pismo bivšeg učenika Gimnazije Mostar: Pita li se itko kako je Anti danas

Bili smo jedna od prvih generacija koja je imala hrabrosti ići u tu školu. Upravo tako, trebalo je hrabrosti. Stara gimnazija je prije nekih 10 godina bila ozloglašena. To je bila ona škola puna rupa od metaka i granata, tamo negdje na granici, na mjestu stalnih sukoba i nereda. To je bila škola u koju su išli i Bošnjaci i Hrvati. Razredi su bili skromni i mali, jer nije svatko htio ići u takvu školu. Prvih dana smo bili poput životinja puštenih iz svojih vrtova u divljinu gdje ima i nekih druge vrste.

Gledali smo se, njuškali, skrivali oprezno iza žbunja, a onda se polako približavali jedni drugima i vidjeli da nema neke razlike među nama. Ekscesa i nereda nije bilo. Dogodile bi se neke sitne provokacije za vrijeme nogometnih prvenstava, uglavnom u obliku nekih natpisa u WC-u. Ironično, upravo taj WC je bio mjesto gdje smo se družili i stvarali kontakte. Dijelili cigarete, 'ko ima žvaku, gdje se izlazi na vašoj strani, a gdje na našoj, koji je vama profesor najteži, koji nama, jest, čuo sam da je ona vaša iz hrvatskog pravo zajebana, čuo sam da je vaša ona iz geografije isto zajebana... Nije me sramota priznati da sam kao dijete sa nekih 15. godina imao razne predrasude o onima s „one" strane. Drago mi je reći da je mojih četiri godine u Staroj gimnaziji razbilo sve te predrasude. Jesam li 15-godišnji ja kriv što sam imao te neke predrasude? Krivo je društvo, škole, mediji, institucije. Odrasli smo u poslijeratnom periodu, vrlo nezgodnom, vrlo osjetljivom i kao djeca smo sve poput spužvi upijali. Deset godina kasnije, pogledi i stavovi se mijenjaju...

Kada sam prvi put pogledao Antu i dokumentarac o dvjema školama po istim krovom, iznenadio sam se. Mislio sam da je to prožvakana tema, da je to nešto što pripada prošlosti, da smo svi prešli preko toga. Iznenadio sam se, možda sam živio u nekom svom balonu gdje je situacija puno ljepša i idealnija. No, ne mogu da ne osjetim gorčinu, ali i zahvalnost malom Anti. Gorčinu zbog količine mržnje i ismijavanja koje je to još uvijek dijete dobilo. Dijete je iskreno reklo kako razmišlja, a mi smo tu dječju iskrenost uzeli, ismijali je, popljuvali i bacili na pod i izgazili. I što smo postigli? Mediji ga razapinju svugdje, po socijalnim mrežama se vuku slike i šale. Je li mu netko pomogao da promijeni stavove? Pita li se itko kako je njemu? Ante nije već danima u školi, boji se za sebe. Je li kriv on ili je krivo društvo u kojem živi, mediji koji ga okružuju, institucije koje ga školuju? Ako je nešto ponio od kuće, zar nije škola odgojna i obrazovna ustanova da te neke stvari ispravi? Tko su ti ljudi koji snimaju „dokumentarce" i iskorištavaju mlade i njihovu iskrenost? Šta ima u Beogradu? Čujem da je tamo tolerancija i zaštita ljudskih prava na nivou skandinavskih zemalja, pa sada idete po drugim gradovima učiti nas o suživotu.

Predrasuda ima, ima još i mržnje i nepovjerenja, to je ,nažalost, naša realnost. Nisu svi imali tu sreću da dobiju priliku razbiti svoje predrasude, raširiti vidike i izdignuti iznad naše turobne svakodnevnice. Samo zato što nisu svi bili toliko sretni, ne moramo ih zbog toga osuđivati. Jesmo li išta bolji od fašista i nacionalista, kada sa toliko mržnje raskidamo jedno dijete? Hvala Anti i ostaloj djeci koji su iskreno progovorili o stanju u našem gradu. Djeca su preslika društva, mi smo ih stvorili i odgojili. Poput Ante razmišlja još puno njegovih vršnjaka i odraslih sa obje strane grada. Malo tko bi bio toliko iskren, pa to i priznao. Svi smo ponekada imali predrasuda o ovome ili onome, možda ne toliko velikih, ali svejedno imali smo ih. I tko će onda prvi baciti kamen? Je li naša hajka završila? Kada se sve zaboravi i prođe, vratiti ćemo se svojim životima, svojim problemima. Prepoznati će nas sve po hodu, smrknutih lica, pognutih glava, užurbano. To je valjda ona prava slika našeg društva.

F.P. / pogled.b.a