Mostraska priča: Nit je Švabo volio čekat boksit, nit Tito devize, duva ti jeben. Zajebano bilo.

... i dugo već živi u Mostaru, u Ulici Kralja Tvrtka, (to napominjem zato što sam tu samo naoko jednostavnu adresu u pol grada u kojem podugo živim, po gustoj kiši našao za tek sat ili dva, jer gradske vlasti i odgovarajući odjel, pododjel, služba ili što li već ovako kompliciran grad kao Mostar to ima, a još uvijek mu je svejedno da se dio ulice koja se službeno zove onako kako rekoh, ali svejedno je dobar broj njezinih parnih i neparnih brojeva ispod table na kojoj stoji "Ulica Vladimira Nazora", pa sam se nagazio lokava crnijih od onih koje se tako i službeno zovu, samo zato što je netko lijen i prima plaću za posao koji ne obavlja, jer je siguran da adrese postoje samo zato da stanari ne bi otišli na neku drugu!

I kog je vraga netko uopće mijenjao Nazorovu ulicu, što je njemu falilo. Bilo je za Tvrtka i drugdje mjesta!) dobričina je Šćepo Martić, devedeset i tri su mu, pa me pozvao k sebi na treći kat, i sam se čudeći zašto ikog više zanima njegov i životi svih bivših starih vozača Mostara i Hercegovine, jer ga nitko nikada i ništa o tome nije pitao, a radi se o čovjeku i ljudima koji su, baš koliko i prvi rudari, ovo područje prvi počeli razvijati, i bili su među prvim stanarima onih prastarih zgrada u prizemljima obloženih krupnim klesanim kamenom, sa dugim zajedničkim balkonima na koja izlaze ulazna vrata svih stanova, u koje su pedesetih osim državi važnih političkih, gospodarskih, prosvjetnih i medicinskih osoba i njihovih obitelji, stanove dobivali i vozači, jer bijaše to nakon rata cijenjen i ne baš tako čest zanat. A Šćepo je položio vozački ispit još u Kraljevini Jugoslaviji, bilo je to 1936. godine, i ne znam da ima još igdje itko s tako starom vozačkom dozvolom. Nismo se našli u obližnjoj kavani kako smo se prethodne večeri bili dogovarali, jer "popenjider se ti gori, ostarilo se, klicaju mi kolina!"

Oči pune života

Dočekao me obučen za izlazak, vani južina i kiša, gotovo sparno, unutra prastara TA peć, možda ona "šestica", što je godina više, cirkulacije je sve manje, pa Šćepo ni ne skida kaputa; nekad stavi kapu a nekada šešir, ponekad ustaje i "ide pivcu vodu pustit", a i to traje, prostate su davno upropaštene, ali oči su mu pune života, gostima se veseli onako kako im se vesele ljudi koji nemaju s kime pričati, jer ukućani već odavno znaju sve stoput ispričane priče, pa postaju sve rjeđe, nestaju onako kako nestaju i ljudi i kamioni:

- Ja sam počeo raditi u Boksitu 1949-e godine, a Švabo je cilo vrime rata vadio odavle boksit.

- A, kad nauči voziti, u to vrijeme?

- Učio sam vozit i me'aničarski zanat svršio u braće Frane i Joze Čerkeza, iz Ljutog Doca, znadeš li di je to? Znadeš, e oni su imali radnju u Ljubuškom i tute san ja toji zanat usavršio, počeo sam sa šesne'es. Nije to svak moga, ma kak'i!

- Pa otkud njima tada auti?

- Bio Jozo u Ameriki, dotra brodom u Ploče dva auta, jedan k'o autobus, a bratu Frani dao limuzinu, neka žandara štono se u nas rekne kad neko ne voli radit, nego samo "liva ruka desni džep", pa je Jozo računa da će ga taki Frano jevtinije doć' ako mu da džabe auto, veda (zapadnohercegovački lokalizam za riječ - nego, op. p.) da mu pare džabe daje. E, Jozo je vozio taj autobus koji je saobraća' na liniji Ljubuški - Mostar i od amo tamo, te odavlen sve do Rakitna iza Posušja ako znaš di je, ima i sad popoć do tamo, a kamoli tad, jadna ti majka. Ja sam u radioni radio i učio me'aniku na autin, i sve drugo što je tribalo, poslušan bio, e... a usto sam polaga i vozački zanat, bija san prvo momak nadaleko koji je tad smio vozit auto, šofer s diplomom, a to su se računala ko dva zanata: me'aničarski i vozački, jesam brte... tada je u Mostaru bilo svega pet kola; jedan bio od rudnika uglja, drugi od Šćepe Zelenike, treći od jednog Šiširaka, isto Ercegovca, četvrti od jednog što je volio dobro popit ko i ja, oće li no bit Beganović...

Starac uzima stanku, godine su davno učinile svoje, ni u četvrto prezime više nije siguran, petomu se ne može sjetiti ni imena ni prezimena. Zna da je znao voziti još Tadija Topić, ali je sve vlasnike zaboravio. Pustimo to, Šćepo, deder ti meni malo o prvim turama iz Crnih Lokava i odakle ste još vozili, i gdje sve?

Veliki Blum

Ma, vozilo se ono cili rat, ali je Švabo plaća odma na mistu, ko će vozit taj će i zaradit. Ko rudnik u Crnim Lokvam' nije radio, ali se ruda vazda vadila, a kad je rat završio, mene diglo u vojsku u Osijek, bilo nas sedam braće, trojica nestala na Blajburgu, još jedan poginija u ratu, jedan potlin (poslije, op. p.) umro, ostali samo ja i moj brat Lola, eno ga i danas na Žvatiću, mlađi je od mene, i on je bio vozač, pa sam odma četeres devete doša u rudnik, sve ti je tada bilo pod jednim rudnikom, i jame u Mostaru, Rakitnu i Crnim Lokvama i di je god bilo boksita. I, što je interesantno, ratova je Tito sa Švaban, ali odema potlin rata navalijo radit s njima. Jerbo je to bio kvalitetan boksit, Njemačka se dizala potlin rata, gradilo se na sve strane, podizali industriju, a najviše su tribali tog boksita, zborilo se da je ovi naš bio najkvalitetniji. Guro je njega Švabo i Merikancim. To je bilo vrime kad je neka država mogla priživit samo ako je imala posla s drugom državom a koja je imala - devize. A Švabo je ima marke. Sve ostalo ti je, janje moje, "mo'una i patlidžan, nasu'o i brez mesa", pa se to navlilo kopat. U to vrime glavni od svije (svih, sviju,op. p) rudnika u Tite bio je Emerik Blum, viđa san ga ja kad bi dolazio u obilaske, on je bio ministar, ali nije bio k'o pravi političar, njega je samo posa zanima. On je potlin bio velik čovik i glavni u onom Energoinvestu, i glavni u Sarajevu. E, mi smo pedesete godine dobili pedeset kamiona! Jesmo na moju dušu, sve njemački i neki talijanski, sila jedna: "orioni", "federali", "titani" a kasnije i "omovi" iz Nirnberga. Sila! Kopalo se po cili dan i cilu noć. I vozilo, pokojni Tadija Topić, on je ima najviše autoriteta, bio najinteligentniji, (njegov sin Marin Topić, poznati mostarski slikar me i doveo do Šćepe koji je obilježio njegovo i djetinjstva njegove braće i sestara, i još se svakoga Božića posjećuju, jer Tadija je umro davne 1966. godine, i o njemu se i danas predu legende po Crnim Lokvama, Rakitnu, Mostaru i cijeloj Hercegovini) onda pokojni Slavo Sopta, Sula Demirović, Brkić (opet "zapinje" ime), sve pokojno, Aco Čokorilo, ljudina ispod Jabuke, planine oklen vrije Neretva, on je bio službeni vozač na dvoru kralja Aleksandra u beogradu, a oženio vamo jednu našu, pa kad bi ga ona pitala di si do sad, zato sam se ja kasno oženio, prije tek šeset i tri godine(!) da me niko ne bi pita' di sam, a Aco bi joj reka: šuti Domo, i mrtav ću da te 'ranim, ko, dobiće ona njegovu penziju, i još puno ljudi, dođi ti jednom kad ji se ja svije sitin; mi smo vozili, često na stanicu u Mostar, pa se sve radilo ručno, i utovar i istovar, nikad stić, a Švabo stišće, te malo mu, te sporo dolazi a dobro plaćaju, pa bi, da ne bi gubili vrime iz Crnih Lokava vozili pravo za Ploče, na brod, a i tamo sve ručno bilo, sveca ti, bila luka a anije imala bagera. Jadi, pa šta ću ti pričat. Ja otiša u penziju one godine kad je do Crnih Lokava prostrlo asfalt, e tad je bilo lakše. Dotlen, dva se kamiona priko onije devet "bogna" nije moglo mimonić. Makadam do Mostara, makadam do Ploča... Sve se strese, i čovik i motor i teret. E, tu san ja jednom reka da nije isto bit vozač i šofer. Kako nije, sve graknulo na me. Nije, evo kako nije: vozač, kad mu se nešto pokvari, pukne feder ili "ode" štogoć drugo, skloni se s puta i bleji u nebo, čeka da mu ko pomogne, a šofer, e, šofer zna sam popravit kamion, ako nije baš sve đavlu otišlo. Tadiaja, Sula, Brkić, Aco i ja smo bili - šoferi. Jednom je Tadija za okladu - sve se usralo od stra'a, jer znadu da se on ne zajebava "onako" - siša' niz "bogna" u rikverc! Je, sveca mi. To je sve stalo i gledalo ozgar. Ne moreš kako bog zapovida ni naprid ić, a kamo li - nazad!
Tu se prisjetih jednog nogometnog detalja iz nekih sedamdesetih, kad je stariji Tadijin sin, Jadran zvani Ćela, dobio žuti karton jer je sudac ocijenio da je ponižavao protivnika, jer je braniča Hajduka pokušao prijeći - sjedeći na lopti! To je to, to je taj "damar"...

A, i pili smo, jesmo br'te - nastavlja Šćepo rijetku priču, koju sve teže "vežem", jer konfuzija i preskakanje tema je normalno za njegove godine - ta ko da bi i Tadija trizan iša u rikverc, a strmo k'o da sa stinine padaš a ne voziš! Ja san za taki teški posa u sebi vazda ima ili dvi lite ljutog ili koji litar više vina. Nije ni Tadiji bilo "mane". Prašina, kad poljuneš, pljuneš crljeno, sve boksit, niđe metra asfalta, vozimo jedan iza drugog; ili prži ili se mrzne, nikad kako Bog zapovida. Motor grije liti u kabini, a snigova je znalo bit i po tri metra. Ljudi bi to golin rukam čistili: nit je Švabo volio čekat boksit, nit Tito devize, duva ti jeben. Zajebano bilo. Ali, jopet, bolje nego drugim ljudima. Imali smo sigurnu plaću... Jednom ja bio s Tadijom, snig, vitar, stiralo nas u neku kuću, pita Tadija domaćicu ima li šta za popit. Ima mlika, Tadija, ošli mlika? Oću, ako ti je krava jela grožđe, reka joj on! Kumio sam se ja s Tadijom, a i inače se nismo gledali ko je ko. Bilo je i Muslemana, Srba, Rvata, samo vozi kume, to je tvoj posa...

Zanimljivo, i imena supruga Šćepe i Tadije bila ista, pa stariju Danicu, Tadijinu zvali Velika Danica, a sićušnu Šćepinu - Mala Danica. Dok bi Šćepo odlazio na toalet, ja bih razgovarao s gospođom Danicom. Krhka je, kašlje, nije baš najboljeg zdravlja. Nutka me pićem, ovim, onim. Priča kako je ona radila, također u to vrijeme, u Rudniku u Mostaru, negdje neki prateći posao. A i inače je iz Ilića, naselja na krajnjem zapadu grada. Sada žali što je, nakon rođenja prve kćeri od dvije koje je rodila Šćepi, prestala raditi. Šćepo uvijek priziva njezino sjećanje, kada zakaže njegovo. No, i ona je pozaboravljala puno toga.

- A, moglo se ponešto i uz plaću?, nastavljam sa Šćepom.

Ma, dašta je, ko je "znao". Ali, mi smo vozači bili taki: trošili bi koliko bi zaradili. Mogli smo svašta steć, više vego ovi što su išli u Njemačku i Ameriku, ali sramota je bila među nama bit škrt. Nije to bilo vrime taksija i autobusa, ritko bi di autobus iša, a narod se pora migat, neko u bolnicu, neko na sud, neko u trgovinu, neko s vrićon du'ana priko leđa, a udba i milicija prate, s nama je svakom bilo najsigurnije. Ako čovik ima, sam nešto na sicu ostavi, većina nas ne bi tražila. A bilo je i slučajeva da udbaš sidne i upita pošto transport, bilo neki koji bi se zajeb'li i rekli toliko i toliko, a onda ovaj, e, dođider amo. I svašta bi bilo...

Iz obiteljskog albuma

Pričam Šćepi da sam obišao Crne Lokve ovih dana i da je sve pusto. Ne može vjerovati. Priča mi o strašnoj gužvi koja je vladala u tom selu. Kao i svuda gdje je pulsirao život gdje je imalo smisla živjeti. Tko zna koliko je to danas daleko i od Crnih Lokava i od Mostara i cijele ove zemlje. Šćepi je već odavno svejedno.

Marin me razveselio (pra)starim fotografijama sačuvanim u obiteljskom albumu, što ih je pokojna mater Danica dugo čuvala. Kao da je znala da će ih netko jednom tražiti. Jednu je snimio legendarni Ćiril Ćiro Raič, druge pak fotograf Sesar iz tadašnje Lištice. Sve je na njima, i stari kamioni, čudo tadašnje njemačke autoindustrije, i svi pomrli vozači, i žega i snijeg od tri metra... Ma, volim ovaj posao, katkad zna tako lijepo iznenaditi. Novinarstvo je ionako jedna duga vožnja. Pa se bolje "voziti" nego predati...

nastavlja se...

oslobođenje