Mostarska neiskazana, veličanstvena mladost

Ovo jest mjesto šutnje, plača i hropca za najmilijim, za njihovim pogledima, osmjesima i tugama. Marsela. Prekinuta zraka mostarskog sunca koja ne zgašnjava. Marsela je sastavni dio mostarske neiskazane, veličanstvene mladosti koja je pred opskurnošću zbilje napustila svoje najdraže gnijezdo i uvijek, duboko u sebi, sanjala Mostar, njegovu koloritnu raskošnost kojoj je svojom upečatljivom pojavom davala još jedan izuzetno sadržajan i zvonak valer.

Opirala se stereotipima

Kao sastavnica te raspojasane mladosti opirala se stereotipima i uvriježenim regulama, neprestano pokazujući znake akcionosti, želje za dokazivanjem i traženjem neotkrivenih prostora za ostvarenje punine života. Poput prirodno izbrušenog dijamanta, kao ličnost u kojoj se harmonično ovaplotila unutrašnja i spoljna ljepota, smisao za prepoznavanjem novog i nepoznatog, Marsela je generirala energiju i kod svojih najbližih osoba što je bilo presudno da postane uzor, blagi dobroćudni vođa, konačno simbol, posebno nakon svojih emotivno ispisanih a ukoričenih ispovijedi u kojima zdrcali njena zrelost, unutarnja kompleksnost i sadržajnost.

Kao tiha, blaga i u suštini skromna, Marsela je bila vođa među svojim vršnjacima, najbližim ličnostima s kojima se družila, ali u onom smislu kakav postoji samo u Mostaru gdje prepoznaju prave karakterne ličnosti i sami se s njima identifikuju. Daleko od utopističkih iluzija gradila je svoju stazu uspjeha na emociji, na doživljaju, na univerzalnim ljudskim vrijednostima - upravo na način kako su je odnjegovali u porodici. Bez glorifikacije, može se ustvrditi da je Marsela za života postala prepoznatljiva ličnost u kojoj se potvrđivala ne samo posebna darovitost, nego je u isto vrijeme markirala vrijeme pokreta mladih za postignućem svojih snova.

I naš plač

Mostar su u vrijeme njene mladosti zahvatila savremena evropska strujanja, a njena uloga u transmisiji cijelog pokreta bila je impresivna i odigrana s maksimalnom ubjedljivošću. Šta je njen plač na dalekim merdijanima za svojim gradom, domom, rajom, Korzom, Rondoom, Starim mostom, Neretvom, Šetalištem i uskim krivudavim sokacima, nego i naš plač za sretnim a prohujalim vremenom. Sve što je napisala i dotakla je naša zajednička rana ovdje i tamo daleko - svejedno. Marsela nikad nije bila daleko od Mostara i svoje porodice jer je imala moć da poput lišaja na stećku bude ovdje i nigdje više. Taj topli usud i vjernost imaju odabrani. Marsela nam pokazuje sadržajnost privrženosti kao ljudski kvalitet, kao mjeru karaktera i postojanosti. Zar moramo biti fizički ovdje da bi pokazali ljubav prema zemlji koja nas je rodila? Djelo, djelo je presudno. Marsela je oličenje ljudske ljepote. Zar nam ovo lice ne pokazuje koliko se u njemu sublimisalo esencijalnog tvoračnog genija prirode. Njeno lice podsjeća na najsuptilnije Šantićeve kantilene, pisane srcem i dušom ranjenog peoete iz Brankovca.

Marselina smrt je gorka sudbina Mostara. Njena i naša trajna međusobna ljubav, pored svega trijumfuje. (Mostar, 27. 2. 2016.)

Zlatko Serdarević/dnevni list