Mostarci poručuju zetu: Gaddafi, dođi sa Sofijom i donesite nam milijune!

Sofija Farkaš je praunuka Ivana Farkaša koji se rodio 1858. godine u Petrinji. Službovao je u Beču, Novoj Kapeli i Novoj Gradiški, da bi 1880. godine dospio u Mostar kao austrijski okružni nadzornik. Tu je i umro 1902. godine. Moamar al Gaddafi je 1969. godine, studirajući u bivšoj Jugoslaviji, dospio u Mostar u okviru tadašnje prakse razmjene studenata. Pohađao je "Vazduhoplovnu akademiju" u Mostaru.

Već tada se "dopao" komunističkom režimu, ali i Sofiji Farkaš. Pet godina kasnije Gaddafi dolazi u Mostar, gdje su ga uza sve počasti dočekali Džemal Bijedić i Josip Broz Tito. Tih događaja dobro se sjeća Pero Zelenika, ondašnji milicionar, inače veteran Domovinskog rata. - Mene zapalo u osiguranje za večeru - govori Pero. - A večera je bila u restoranu "Pećina" kod Starog mosta. Ali nije dalo unutra ni našim milicionarima. U osiguranju su bile samo žene, one su i služile, radile kao konobarice i kuharice.

Od muških sam možda ja bio najbliže, jer sam bio blizu vrata. I sve to gledao. Znam da smo tada potiho razgovarali da je Gaddafijeva žena Mostarka. Jedan je milicionar kazao da je poznaje i da je prava mačka. Ali se ni o tome nije smjelo javno razgovarati. Pričali su da je stanovala u Starom gradu.

Nije upisana u knjigama

Pokušali smo pronaći Sofijinu kuću, ali se od sugovornika nitko nije mogao sjetiti gdje bi ona mogla biti. U matičnom uredu i crkvenim knjigama nije upisana, što bi moglo značiti da se kao djevojčica doselila u Mostar s obitelji. Danas u telefonskom imeniku Mostara ne postoji ni jedna osoba s prezimenom Farkaš.

Ako se Sofija udala 1970., to znači da bi se stariji Mostarci trebali sjećati te cure. Pa nazovem Jadranka Topića, legendarnoga mostarskog nogometaša. Dok sam ga čekao u njegovu kafiću "Korner", razgovarao sam s gostima, mladim Mostarcima. I počeli oni govoriti kako su im očevi pričali o Sofiji, ali prekinuše priču kad su saznali da sam novinar. - Prvo plati, ako hoćeš izjavu - veli mi momak koji se predstavio imenom Lovre. Onda ćemo ti pričat što god želiš. A plaća je sitna, samo piće.

- Za piće ću ti kazat da mi je tetka, ali me se slabo spominje - dodaje Davor. I pokazat ću ti kuću da je uslikaš. Eno dolje na Bulevaru, ona srušena. - E, neka ti je tetu sada dotralo u ćorsokak - smije se Lovre. Zar te nije zvala za azil. Nas bi moglo spasiti samo kad bi Gaddafi i Sofija ovamo došli s onolikim milijunima. Gaddafi, javi se i pogledaj svoje šurjake! - Javi se, javi se, javi se... - počeše skandirati ostali.
PETAR MILOŠ/slobodna dalmacija