Mostar: Frizerka Marija na istom mjestu već 38 godina

Gazdarica i frizerka Marija Karadža, danas vitalna šezdesetdvogodišnjakinja, imala je dvadeset četiri godine kada je krenula s radom u malenom prostoru od svega šesnaest kvadrata na mostarskom Šemovcu.

Od tada do danas nije mijenjala radno mjesto. Salon je tijekom ratnih godina privremeno prestao s radom, ali se vrlo brzo nakon završetka sukoba ponovno otvorio. Iako je od otvorenja prošlo punih 38 godina, Marija kaže da joj i danas svaki radni dan predstavlja pravo zadovoljstvo. "Moje mušterije su moji prijatelji. Opstajem ovolike godine jer mi mnogi od njih dolaze na šišanje od kada znaju za sebe. Šišala sam generacije i generacije Mostaraca, ponekada čitave obitelji. Ima mušterija koje se od prvog dana salona šišaju kod mene. S vremenom smo na neki način postali i obitelj", kaže Marija.

Ona se sa sjetom sjeća vremena od prije rata kada se pred njezinom radnjom stajalo u redu za šišanje.

"To su bila vremena. Ljudi su se šišali, prali kosu i brijali kod mene. Čekali bi i po dva i pol sata da dođu na red. Moje dvije djelatnice i ja bismo po čitavi dan bile na nogama jer bi navala bila tolika da nismo imale vremena predahnuti. Danas više nije tako. Ljudi se više ne briju u salonima nego kući. Neimaština je tolika da čak i ne peru kosu kod mene, nego se samo šišaju. Ono prije su bila zlatna vremena", sjeća se Marija koja je od zarade iz salona osamdesetih godina bila jedna od rijetkih Mostarki koja je sebi mogla priuštiti novi Mercedes.

"Od zarade iz salona sam kupila novi Mercedes i napravila kuću. Sve sam zaradila pošteno! Uvijek sam uredno plaćala sve obveze, od najamnine za prostor, do mirovinskog i obveza za čistoću. Sve moje djelatnice su bile uredno osigurane. Radila sam i imala i za sebe i za plaće djelatnicama. Danas radim sama. Od silnih nameta koje nam je država natovarila na vrat jedva zaradim plaću za sebe. Ipak, ne žalim se. Još uvijek uzdržavam cijelu obitelj od novca koje zaradim ovdje. Živi se skromno, ali ipak se uspijeva", kaže Marija.

Brijački zanat, prema njezinim riječima, u Mostaru izumire. Dok su se građani Mostara prije redovito brijali kod brijača, danas samo jedna ili dvije mušterije mjesečno zatraže i takvu vrstu usluge. S obzirom da se njezin salon nalazi na putu između franjevačke crkve i Staroga mosta, za turiste je posebna atrakcija kada ljeti kroz otvorena vrata ugledaju kako Marija brije neku od svojih mušterija.

"Ljeti zbog dolaska naše dijaspore imam više posla. Oni imaju više novca pa se uz šišanje i briju. To je strancima posebno zanimljivo. Svi se sjate na vrata i počnu fotografirati kako radim. Inače je salon turistima zanimljiv, možda jer se nalazi u ruševnoj zgradi. Malo tko od njih prođe ovuda, a da ne fotografira moj prostor", kaže Marija.

U njezinom salonu smo zatekli Mostarca Omera Mustafića, umirovljenika, koji se kod Marije šiša od kada je salon otvoren, punih 38 godina. "Nikada nisam mijenjao frizerku. Sva prijeratna raja se kod nje šiša. Imamo zajedničkih tema pa nam svima vrijeme uz mostarske ‘liskaluke' kod Marije prođe brzo", kaže Omer.

Marijine dugogodišnje mušterije koje su posljednjih godina otišle u mirovine, poput većine umirovljenika sastavljaju kraj s krajem. "To su moji prijatelji koje šišam i bez plaćanja. Ipak, oni su toliko ponosni da mi, čim prime mirovinu, dođu i plate uslugu. Dobri su to ljudi. Da nisu takvi, ne bih opstala ovolike godine na istom mjestu i uz iste mušterije", kaže Marija. Svoj će zanat prepustiti nevjesti Aidi koju pomalo uvodi u frizerski zanat. "Obučavam je i učim poslu da poslije mene ima tko naslijediti obiteljsku tradiciju. Ja ću još koju godinu pa u mirovinu. Svoj salon neću zatvoriti, nego ću ga prepustiti obiteljskom pomlatku", zaključuje Marija.

Dnevni list