Mostar: Austrougarski carevi su spajali obale Neretve

Mostarski mostovi su simboli ovog grada, turističke atrakcije, a svaki od njih ima svoju priču, svoju povijest. To se posebno odnosi na Stari most koji godišnje posjeti oko 800.000 turista. Ali nije samo on bitan. Avijatičarski, Tekijski, Lučki, Bunurski, Carinski, Željeznički, Južni, Bjelopoljski, Drežnički most. Sve su to mostarski mostovi, ali ne i svi. Ima ih još! Ne samo na Neretvi. Tu je i Radobolja. Ali o tome kasnije.

Planovi Turaka i Austrougara

Turska, Austrougarska, Jugoslavija, današnja BiH. Svi su oni gradili mostove u Mostaru. Most Musala, nekadašnji Titov most, počeo se graditi u drugoj polovini 19. stoljeća. U Mostaru je još bila otomanska uprava, a ideja je bila da se rastereti Stari most koji je tu stajao već tri stoljeća. Planove je poremetio Hercegovački ustanak 1875. godine, radovi su privremeno prekinuti. Nakon što je Austro-Ugarska preuzela vlast nad ovim područjem dvije godine kasnije, počela je i nova era graditeljstva. Gradnja mosta je nastavljena 1882. a kao prvi most koji je u ovom gradu izgradila Austro-ugarska dobio je ime po caru Franji Josipu I. Postao je žila kukavica grada. - Kulturološki vrijede, svaki je specifičan, svaki ima svoju kulturološku priču. Danas je Stari most jedan od glavnih simbola grada, a mi još puno toga ne znamo o njemu - govori nam dr.sc. Borislav Puljić, jedan od najpoznatijih mostarskih arhitekata trenutačno. Ovaj most je nosio ime Petra Karađorđevića, Tita, a danas, nakon zadnje rekonstrukcije zove se most Musala. Od 1952. na tadašnjem Titovom mostu započinje organizirano natjecanje u skokovima u Neretvu koje se tu nastavlja sve do 1968. kada preseljava na Stari most gdje se i danas održava. Širenjem grada pojavila se potreba za novim mostovima.

Gradili i zarobljenici

Mnogima po ljepoti, odmah iza Starog mosta je Carinski most. Projektirao ga je poznati inženjer iz mostarske povijesti Miloš Komadina, a njegova izgradnja je počela sredinom I. svjetskog rata. Zanimljivo je kako ga je počela graditi jedna država, a završila druga. U izgradnji su čak sudjelovali zarobljenici iz Rusije i Italije. Do rata je nosio ime po Ivi Loli Ribaru, a danas je samo Carinski most. - Priču o Carinskom mostu koji je priča o blagom sesecijskom razdoblju Mostara, što je jako simbolično u ovome gradu - priča nam Puljić. On naglašava važnost i Lučkog mosta koji je prvi armirano-betonski most u BiH, a nekada se zvao Most Mujage Komadine, bivšeg gradonačelnika Mostara, koji je dao izgraditi taj most. Troškove je snosila Austro-Ugarska, a radovi su započeli u ljeto 1912. Most dužine 72 metra je otvoren krajem lipnja 1913. godine, a gradsko vijeće je donijelo odluku da se most nazove po tada još uvijek živom i aktivnom gradonačelniku Komadini. Simbol Mostara i jedan od najpoznatijih mostova na svijetu je Stari most.

Tesari iz Dubrovnika

Radovi su započeti 24. listopada 1557. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac Osmanlijskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija, vjerojatno dobijen iz kamenoloma smještenog otprilike 5 km južno od grada. Radnici su uglavnom bili iz okoline Dubrovnika, koji su bili poznati tesari i kamenoresci. Rad je bio završen 9 godina kasnije, 1566. U povijesti je bio zvan "Novi", "Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". I ostali mostarski mostovi imaju slične priče. Sve su različite, posebne, zanimljive. Mostarski mostovi imaju još nešto zajedničko. Svi su u ratu srušeni. Ipak, tijekom 10 godina nekon rata svi su opet podignuti sredstvima grada, županije, države, Europske unije i brojnih donatora. Danas oni spadaju dvije obale Neretve, ali nisu gradska žarišta kao nekada.

Ljudi su i dalje otuđeni, a Mostar još uvijek podijeljen po ratnoj liniji razdvajanja. Trebat će još mnogo godina kako bi ovi mostovi imali ulogu kakva je ona bila prije pola stoljeća i više. Na početku teksta smo spomenuli Radobolju. Ta rijeka, ako se još uvijek može zvati rijekom, zamišljena je kao jedan od stupova grada. I na njoj je bilo ili trebalo biti mnogo malih mostova, romantičnih, intimnih. Nažalost, urbicid koji se dogodio Mostaru ne samo ratom nego i divljom gradnjom, uništio je ovaj mostarski biser.
- Trebali ste pješice doći od njezina izvora do Starog mosta. Prostor od 20 metara je trebao biti prazan sa svake strane obale rijeke, odnosno, predviđen je za šetnice, biciklističke staze. Tako je planirano u urbanističkom planu prije 50 godina. Danas, Radobolja više nije rijeka nego kanal i skoro joj se više ne može pristupiti - pomalo sjetno priča Puljić. Ipak, rijeke i mostovi će uvijek biti simbol Mostara. Već pet desetljeća sve vlasti i stanovnici u Mostaru pokušavaju mostovima premostiti podjelu koju nosi Neretva.
Arhitekti su uspjeli riješiti taj problem. Ostale su još samo podjele u ljudskim glavama.

vecernji list