Kako je Ljubo ukrao Božić?

Božični nakit na svakom koraku. Visi sa stupova, sa sarajevskih zgrada, samo što još na semaforima nije. Ljudi s crvenim kapicama, nikakva rijetkost. Kao da se radi o kakvom zapadnoeuropskom gradu u kojem još ima kršćana, a ne o bošnjačkoj prijestolnici s tendencijom da predstavlja i ostale narode u Bosni i Hercegovini. Božićni prijemi, priredbe i manifestacije, susreti diplomata, političara, čestitanja ljudi od kulture, svega ima povodom Božića.

Piše: Veselin Gatalo/ pogled.ba

Pa onda moj prijatelj, pošto mu je Bog odredio da živi gdje i ja, došao natrag u Mostar. Kad tamo, čak i u dijelu grada u kojem većinom žive kršćani, skoro pa ništa od nakita! Jaslice i nekoliko sporadično okićenih objekata, u osobnoj i ekskluzivnoj ingerenciji vlasnika istoga, govore da je Božić. Kaže mi prijatelj, a vjerujem mu kao i sebi, da Sarajevo u usporedbi s Mostarom izgleda kao Betlehem u usporedbi s Kandaharom. Smatra da bi talibanske vlasti bolje okitile grad za Božić nego što to čini Ljubo Bešlić, gradonačelnik Mostara. Kaže, nema para. Nema ni dočeka na otvorenom. Kaže, nema interesa. Pa, vjerujem da u tome nije mogao pronaći svoj interes. Kako god, treba se pozvati na prvu stavku, onu da nema para. Jer, naviknuti smo već.

Htjedoh nazvati ovu kolumnu „Kako je Ljubo ukrao Božić". Ukucah te riječi u „Google" pretraživač, da vidim je li neki vrli pisac došao na tu ideju prije mene. Pisac nije, ali je napravljen Facebook profil pod nazivom „Kako je Ljubo Bešlić ukrao Božić". „Ukrasti" je riječ koja bi se mogla upotrijebiti i u drugim kontekstima. Nestanku para za kolektore otpadnih voda, pola milijuna eura za Španjolski trg (od prije nekoliko godina čak) itd, ali sad se ne bih bavio time već Božićem, najveselijom svetkovinom dva od tri naroda u Mostaru. I okićen Bajram volim, da se razumijemo, ali mi masu drago kad božićni i novogodišnji nakit od katoličkog ostane i do mog Božića. Hm, Božo Ćorić, načelnik za društvene djelatnosti u Gradskoj Upravi, jasno se očitovao o kulturi i običajima srpskog naroda, nazvao je to „srbovanjem" i proglasio pogibeljnim. Ispričati se i ne pada mu na pamet. Neku večer, na izložbi slika u Kosači, pobjegao od mene, ja ga samo htio pozdraviti... Čini se da je jedini narod Ljube Bešlića onaj koji radi u Gradskoj Upravi Mostara, prvenstvena briga mu je svakodnevno skrbljenje za očuvanje njihovih radnih mjesta, recimo. Potpuno razumijem težnju da se zadrže svi uposleni, čak podržavam, ljudi moraju zaraditi kruh i hljeb. Osim toga, otpuštanjem bi se u Gradskoj Upravi pokrenula lavina tužbi i krivičnih prijava, iz korupcijom bremenite Ljubine Arke pokuljala bi ogromna količina prljavog rublja iz hodnika najveće i najbrojnije institucije u gradu Mostaru. Nije ni tim nesretnicima u GU baš veselo. Ne ližu svi prste pri vađenju procentnog mutnog tenderskog meda, barem većina njih. Plaće su srezane, jako, i onima koji rade i onima koji ne rade, i potrebnima i stotinama prekobrojnih. Eh, kad se sjetim onih vremena u kojima je Neven Tomić bio gradonačelnik... Barem su žene u Gradskoj Upravi tada imale osmjeh na licu.

Možda pretjerujem. Grad koji ima stotinu problema, od infrastrukturnih do komunalnih, grad izjeden korupcijom i čudnom gradnjom, možda i ne treba kititi. Možda bi to izgledalo poput „ušminkavanja" mrtvaca. Danas, kad je svijet usred ratova koje sam u svom romanu nazvao „antiterorističkim" i u kojima se više ne zna tko je terorist a tko antiterorist, kratkotrajno uljepšavanje balkanskog grada i nema nekog smisla. Ipak, Mostar je po nečem poseban i drag, bez obzira na Ljubu Bešlića, Božu Ćorića i Radmilu Komadinu (žena obnaša frizuru, toliko sam shvatio do sada iz njenog angažiranja) i ostale statiste GU. Mostar je, naime, grad u kojem živimo, u koji dolazimo, silom prilika ili iz zadovoljstva. U njemu su naše institucije, prije ili kasnije se opet nađemo u njemu. Mostar je poseban zato što je naš. Svim kršćanima u Mostaru i Hercegovini, čestit Božić i na dobro im došlo rođenje Isusovo. I tom nesretnom Ljubi. Jer, Božić je.