Deset godina od smrti Ivana Ćubele Ćubija: Novinarskim se nemirom krijepila njegova duša

I ove ću godine zapaliti jednu tihu svijeću, gledati u njezin plamen, i prebirati po sjećanjima... No, ova će mi pasti osobito teško, jer - već je deseta, otkako ga nema...

Prijavivši se na natječaj za posao spikera na Hrvatskoj radiopostaji Mostar, u prosincu mjesecu 2000. godine izišao sam iz dizala na 18. katu najveće mostarske zgrade, pozdravio srdačnu Nelu iz Marketinga, koju sam upoznao predajući prijavu, i sjeo u radijskomu hodniku, gotovo 40 minuta ranije od obznanjenoga podneva. Pokraj mene je, s hrpom nejasno sitno ispisanih, na manje mjere ručno rascijepljenih papirića, prošao niži debeljuškast čovjek s jakom trodnevnom bradom, upitavši me tko sam. Na moje pojašnjenje, odgovorio mi je: "Prvi si došao, ti će i ostati...". Otišao je u režiju, a uski je hodnik za samo pola sata primio još 21-ga kandidata za taj posao. Ostalo nas je četvero!

Toga sam dana, u tomu sivom hodniku na vrhu Mostarke, u prostoru koji je odisao duhom socijalizma (ostarjeli tepison od zida do zida, željezni stolić s pločom od iverice, dva smeđa platnom presvučena tvrda naslonjača koji su preživjeli bogzna što i nekoliko reklamnih plakata po zidovima), upoznao jednoga od najboljih prijatelja koje sam u životu imao. Da, rodilo se snažno prijateljstvo, trajalo je kratko, a obilježilo me za čitav život!

Ivan Ćubela Ćubi...

Dobri duh mostarske radijske postaje, iznimno ugodan eterski glas i često prebrz izgovor nenadmašna šarma, plijenio je slušateljsku pozornost svojim vrsnim prilozima, javljanima, dnevnim vijestima, ali i kultnom jednosatnom športskom emisijom Uz rub igrališta koja je išla ponedjeljkom u 16 sati. Njegovi su jutarnji programi uvijek nudili nešto novoga, odisali dinamikom i informativnošću... On nije podnosio čitanje s ceduljica, on je uvijek imao gosta, sugovornika za mikrofonom, bilo da obrađuje udarnu dnevnu vijest, bilo da poziva dežurnoga meteorologa ili dispečera automoto saveza...

Njegova je neodoljivost bila legendarnom, do te mjere da su gradske kućanice pozivale radio ne bi li došle do Ćubija i izjadale mu se u slušalicu o kojekakvoj poteškoći koju ne mogu riješiti s gradskim komunalnim službama (ili s ukućanima), očekujući od njega mahanje čarobnim štapićem kroza zvučnike njihova radioprijamnika. Nemam dvojbi kada razmišljam o dobrim duhovima nestaloga radija - Veso (Veselko Čerkez) zasigurno je bio najpoznatijim imenom, ali Ćubi i Nešo (Nenad Valentin Borozan), pa i hirovita Zlata (Brbor) koju danas voliš, sutra nešto manje, imali su karizmu s kojom se rađaš. I u društvo im uvjereno prizivam Jelu (Jelenu Bevanda), prvoga i nenadmašnog ženskog ton majstora ovoga podneblja.

Ćubi je rođen 1964. godine u Dobriču, odrastavši na tomu graničnom mjestašcetu između mostarske i širokobriješke općine, opčinjeno zaljubljen u svoju Hercegovinu. U školi je znao napisati pjesmu, a u srednjoj je već pokazao naznake svojega životnog opredjeljenja, prikupljajući na desetke stotina novinskih izvješća o svim rodovima športa na mjesnoj, hercegovačkoj razini. Godine 1985. započeo je suradnju s tadanjom mostarskom Slobodom, surađujući s Informativnim središtem Mostar. Napisao bi pokoju vijest i za tadanji Radio Mostar, a kada je 1992. godine taj elektronički medij, prvi u BiH, službeno uzeo hrvatski predznak ispred svojega imena, Ćubi se na Hrvatskoj radiopostaji Mostar zaposlio i postao jednim od stupova njezina rasta, usporedo surađujući s nizom tiskovina, najvećma s Večernjim listom i sa Športskim novostima.

Istinski hercegbosanski novinarski bard, Ćubi je bio novinski novinar u duši, a radijski u srcu. Jedan bez drugoga - nezamislivo!

Ma gdje da je radio, redakcije su ga obožavale, napose njihov ženski dio. Valjda se posebno reagira na onu iskonsku ljudsku dobrotu kakovu se krajnje rijetko sreće, a posebno kada tako dobro srce kuca podno sramežljivih očiju iz kojih se čita čista iskrenost.

Neizlječivo zaljubljen u šport, Ćubi je s mostarskim klubovima krajem 1980-ih proputovao Europu, a na svojim je leđima 1992. iznio obnovu rada mostarskoga Zrinjskog, čiju je povijest strastveno istraživao i u čiju je prvu i zasad jedinu monografiju 1993. uložio cijeloga sebe. Ćubi je, zajedno s pokojnim Micanom (Miroslav Kordić) oplemenio povijesnim fotografijama klupske prostorije Zrinjskoga, a njih su ih dvojica tražili po zaboravljenim obiteljskim pismohranama, po podrumima, tavanima, škrinjama... Obrani Herceg-Bosne pridonio je u odori HVO-a, a u ratu mu je uništena neprocjenjiva statistička športska građa koju je, od gimnazijskih dana, danonoćno prikupljao, izrezujući i potom raščlanjujući novinske tekstove i zapisnike sa susreta.

Upoznavši me kao spikera u nastanku i svježega brucoša novinarstva, Ćubi si je zadao misiju od mene napraviti novinara. Dugujem mu danas sve što o struci znadem... Poveo bi me na teren, učio me kako napraviti prilog, kako razlučiti bitno od nebitnoga, kako prenijeti poruku, kako biti profesionalcem... Kada je, 2001. godine, lijevana prva ploča na novoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru, Ćubi je rekao: "To je to!". I to je bilo to. Veso je, kao glavni urednik, odobrio, i ja sam s toga terena napravio svoj prvi novinarski prilog. Objavljen je u središnjemu radijskom Dnevniku u 18 sati i otpočela je karijera koja traje evo već 18 godina.

Dva ili tri puta vidio sam ga kako plače, a plakao je, zajecao, kada sam 2003. s Radija morao otići... Morao sam, natjerali su me! Nas dvojicu, Nešinim riječima rečeno - "dvojac bez kormilara", nisu razdvojili... Uslijedile su lijepe godine prijateljevanja, obilazaka užega i širega zavičaja, pijanki i stvaranja novinskih tekstova... On je, na kraju, najzaslužniji što je moja prva knjiga uopće ugledala svjetlo dana. Njegova je upornost bila presudnom, pa mogu reći da me oblikovao kao novinara i "pogurao" kao pjesnika...

Moj je prijatelj preminuo naprasno, 2. travnja 2009. godine, u bolničkomu krevetu Internoga odjela Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, od teškoga oboljenja pred kojim je njegovo veliko srce ostalo nemoćno. Nedostaje mi... Nedostaju mi razgovori, razumijevanja i žučne prepirke... Nedostaje mi moj prijatelj!

Oženio sam se u studenomu 2008. godine, on se veselio, zapjevao je, a Ćubi je rijetko pjevao. Dogodine, u travnju, zauvijek je zatvorio oči, dok smo njegov brat Stanislav i ja jecali, jer ga nismo mogli zadržati ovdje. Dugo sam gledao u plamen svijeće koja mu je gorjela pokraj smrtne postelje, u kojoj smo ga posljednjih dana lagali kako je sve to prolazno i kako će se oporaviti. Gledao sam u plamen i htio svima naglas reći da su ga ubili, da su ga ubili oni koji su mu iz duše trgali njegove najveće ljubavi.

Volio je Ćubi njegovu neprežaljenu mladenačku iskru kojoj se kod Hita, sredinom 1980-ih ponudio pokazati Mostar, čime je otpočela njihova kratka, ali strastvena priča. Volio je grad kojega su dušmani razarali, razarajući i njega. No, poglavito je volio ono što su mu otrgnuli kao osovinu zbog koje je disao - svoj radio... Kada je smrtno utišan Hrvatski radio Mostar, krenuo se utišavati i moj Ćubi. On je svoju bol znao svladati, ali jednostavno više nije htio i na to ga nitko nije mogao natjerati... Na najsmrtonosniji mogući način taj veliki sanjar sudario se sa strahotom koja se zove životom, koja se zove surovost moći u rukama onih koji nisu znali poštovati nikoga osim sebe.

Kriveći sebe što ga nisam imao snage s ponora vratiti k sebi, i danas ga, usred dana, vidim kako s mobitela, nasred ulice, diktira "babama" svoja izvješća s terena koja bi sutradan osvanula potpisana sićušnim, a tako velikim inicijalima "i.ć." - dvama slovima koja su ušla u povijest, u antologije hrvatskoga novinarstva u cjelini.

Ćubi je bio bezuvjetan prijatelj, dobrodušan, blag, uvijek iskren, bezgranično milosrdan i beskompromisno agresivan ako bi mu tko "dirnuo" u Zrinjski, u onaj tada istrošeni travnjak, derutni stadion, gelerima izbušeni semafor ili u onu tada pljesnivu klupsku upravnu zgradu. Ako je temom bio Zrinjski, Ćubi je uvijek i do kraja bio nošen samo nepodijeljenom strašću, razmišljao samo srcem. Kod njega su za igrače Zrinjskoga uvijek bili rezervirani samo plusevi i povisoke brojke, jer on nikada nije razmišljao samo o tomu trenutku, samo o športu ili baš o toj tekmi, on je uvijek i svuda o imenu Zrinjskoga razmišljao na jedini ispravan način - a taj je kako je ime toga kluba kralježnicom i znamenom stoljetnoga bitka, opstanka, rasta, stasanja i sutrašnjice mostarskoga hrvatskog puka.

I imao je pokojni Ćubi u mnogo čemu pravo, ta slika valjda sazrijeva iskustvom... No, u jednoj prognozi ni sam nije znao, a nije ni doživio uvjeriti se, kako je "pogodio u sridu".

- Pred tim je momkom sjajna karijera. Takovim se igračem ne postaje, takovim se igračem rađa. Taj dar samo dragi Bog može darovati! Tek će se čuti za Luku Modrića! - govorio mi je Ćubi u ljeto 2003. godine, kada je koštunjavi plavokosi momčić, izvan terena gotovo uvijek nekako tih i plah, stigao u Mostar, na posudbu iz zagrebačkoga Dinama. Doživio sam pa mogu svjedočiti koliko su Ćubija cijenili nogometni majstori. Doživio sam kako mu se Ćiro obraća telefonom, kako ga grli u klupskomu restoranu. Zbog Ćubija je Vjeran Simunić i mene častio ručkom u Mostaru, a Cico Kranjčar večerom u Bobanovu restoranu u zagrebačkoj Gajevoj (bio je u društvu i supruge i Nike). Ćubi mi je, kao čovjeku koji nikada u životu nije pratio, niti posebno razumijevao šport, omogućio susresti se s Bilićem i mlađega brata Darija upoznati s njegovim idolom Asanovićem koji ga je darovao Hajdukovim dresom i potpisanim Vatrenim laktom. Na koncu, nešto što ne ću zaboraviti dok god dišem, Ćubi mi je omogućio biti voditeljem susreta Vatrenih '98. s Humanim zvijezdama na stadionu Zrinjskoga 2003. godine.

Luka je, od onih Ćubijevih riječi, putovao trnovitom stazom koja ga je dovela na tron na kojemu je, jedan za drugim, primio The Best i Ballon d'Or, trajno se upisavši u svjetsku nogometnu povijest. Dok je Luka pozdravljao i svoju Hrvatsku, ja sam mislio Ćubija i na to kako je u onaj The Best i u onaj Ballon d'Or utkan i dio Njega, i dio Mostara i dio Zrinjskoga. Za povijest i za sutra!

Kraj pišem Njemu: Zamišljam, prijatelju, kako uživaš uređujući rajski vjesnik, kako uživaš bodreći anđeoske sastave i opisuješ grmljenje nebeskih tribina. Naglas se smijem dok mi umom odzvanja tvoj glas na visinskim radijskim valovima, pitajući se jel' to, kad zagrmi nad Mostarom, kod tebe gore postignut zgoditak... Evo, i deset godina poslije, podignem slušalicu i okrenem 063 346 ... i zastanem, jer se na sljedeće tri brojke više nitko ne će javiti... No, jednoga ću dana i ja stići na taj novi kolegij, pa ćemo opet zajedno na teren, a dotad neka te i u vječnomu pokoju ne napušta onaj novinarski nemir kojim se krijepi tvoja čista duša. Pozdravi mi, Ćubi, sve naše koji su gore. Pozdravi mi, Ćubi, mojega oca... Hodaj, Ćubi, u divnoj vječnosti, hodaj Uz rub igrališta.

Darko Juka / Večernji list